-Moja je uvijek bila deviza: jednom menadžer, čitav život menadžer. Te devize (gdje se uvijek radilo za devize, šalim se, ha, ha, ha) sam se uvijek držao i kad sam počinjao i kad sam bio na vrhuncu slave, osamdesetih godina prošlog vijeka. Pošto sam prvo „osvojio“ bosansko-hercegovačke pjevače (Meho Puzić, Hanka Paldum, Šerif Kojević, Nedeljko Bilkić, Silvana Armenulić …) i sa njima se pokazao kao dobar organizator, odgovoran menadžer, koji poštuje saradnike, nastavio sam da širim posao i van BiH. Naravno uvijek sam želio da imam dobre i popularne pjevače koji su u trendu i sa kojima se može dobro zaraditi (Šaban Šaulić, Toma Zdravković, Sinan Sakić, Zorica Brunclik, Mitar Mirić…). Jer, priznaćete, u ovom poslu se ne radi mnogo iz ljubavi, već zbog profita, kako bi rekli biznismeni – kaže Nikola Idžan.
Kako si dolazio do dobrih pjevača i pjevačica kad tada nije bilo mnogo telelvizijskih stanica, društvenih mreža, kada su jedino radio-stanice ponekad emitovale narodnu muziku?
-Veliku ulogu ulogu su imale izdavačke kuće, koje su izdavale albume (long-play ploče i singlice). U Sarajevu je bio „Diskoton“, „Sarajevo disk“, u Srbiji Produkcija gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd, „Diskos“, „Beograd ton“, „Južni vetar“ u Zagrebu „Jugoton“, koji je u izavanju albuma narodnjaka bio u samom vrhu, iako hrvatska publika nije joj bila mnogo naklonjena. Ali, ljudi u „Jugotonu“ imali su „njuh“ za posao, jer su svoje proizvode najviše prodavali po Srbiji i BiH. Imao sam dobru saradnju saizdavačkim kućama, znao sam koji su pjevači popularni, koji dobro prodaju ploče – dodaje Nikola.
Da li je to bilo dovoljno?
-Ne, o popularnim pjevačim doznavao sam i od prijatelja, koji rade isti posao. Ali, veliku pomoć sam imao od ljudi, koji su organizovali festivale. Posebno sam pratio jedan od najprestižnijih festivala u Jugoslaviji, to je Ilidžanski festival koji je okupljao najveće zvijezde narodne muzike, sam narodnjački krem. On je bio mjerilo kvaliteta, jer onaj koji se pojavio na Ilidži njemu su vrata popularnosti bila otvorena. Do mnogih dobrih pjevača u to vrijeme bilo je teško doći jer su neki menadžeri mnoge „uzeli pod svoje“. Posebno je bila aktivna „Beogradska estrada“ (direktor Rade Mumin), koja je okupila najkvalitetnije izvođače narodnemuzike. Sa njom su ekskuzivne ugovore imali Safet Isović, Beba Selimović, Nedeljko Bilkić i mnogi drugi.
Jednom mi je Safet Isović pričao da je radeći za „Beogradsku estradu“ zaradio u ono vrijeme milion njemačkih maraka samo pjevajući na svadbama po Srbiji. U to vrijeme Sarajevom se vozio u dva „mercedesa“, jedan je bio bijele boje, a drugi crne (?!). Da li se tada stvarno dobro zarađivalo?
-Zaista, takva su vremena bila, dobro se zarađivalo. Iako je među pjevačima narodne muzike bila je velika konkurencija. Samo najbolji menadžeri mogli su da angažuju zvijezde. Iako sam bio mlad, ali, i odgovoran, imao sam sreće da u to vrijeme radim sa najpopuarnijim izvođačima narodne muzike, da organizujem koncerte i turneje. Radio sam u vreme zlatnih godina ju-estrade, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, sa Šabanom Šaulićem, Nedeljkom Bilkićem, Mitrom Mirićem, Tomom Zdravkovićem,Mehom Puzićem, Silvanom Armenulić, Zoranom Kalezićem, Nedom Ukraden, Kemalom Montenom, Zdravkom Čolićem, Šemsom Suljaković, Hankom Paldum, Oliverom Dragojevićem, Zoricom Brunclik, Sinanom Sakićem, Kemalom Malovčićem … Posebno sam ponosan na turneju koju sam organizovao sa „Južnim vetrom“ (Šemsa Suljaković, Mile Kitić, Dragana Mirković, Sinan Sakić). U poslednjih dvadeset i pet godina dosta sam sarađivao i sa Mitrom Mirićem, Anom Bekutom, Sinanom Sakićem, Viki Miljković, a već deceniju i po sarađujem sa Miroslavom Ilićem, koji ima jako mnogo nastupa u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, S. Makedoniji, po inostranstvu.
Spomenuo si Ilidžanski festival, kakve te uspomene vezuju za njega?
-Uvijek me nešto štrecne oko srca kad ga neko spomene. Moram da mu se poklonim, to je festival za sva vremena. Neprevaziđen. Zato sam rado pristao u ljeto 2008. godine, kada me je pozvao kolega Faruk Drina, da se uključim oko organizacije Ilidžanskog festivala. Drina me je zamolio da za Večeri legendi angažujem pjevače i pjevačice koje žive van BiH, a pritom su svojim nastupima i pjesmama ostavili dubok trag na ovom jedinstvenom festivalu. Jer od 1964. godine do te 2008. g, za četrdeset i četiri godinemnogo je vode proteklo Miljackom, ređali su se izvgođači, pjevali su se mnoge hitove, koji će vječno ostati u duši ljubiteljima narodne muzike. Tako sam angažovao te 2008. g, Šabana Šaulića, poznate kompozitore i harmonikaše Mišu Mijatovića, Dragana Stojkovića Bosanca, Ljubu Kešelja, Merimu Njegomir, Nadu Obrić, Vesnu Zmijanac, Nedeljka Bilkića, Senu Ordagić, Božidara Bokija Miloševća, Esmu Redžepovu…
Bila je te Večeri legendi proglašena i najbolja pjesama Ilidžanskih festivala. O kojoj je kompoziciji riječ?
-Drago mi što što je na Večeri legendi, poznati muzički stručnjak Spaso Berak, rekao da je specijalni žiri odlučio da proglasi najbolju pjesmu Ilidžanskog festivala ikada i da je to numera „Jablani se povijaju“, koju je otpjevao legenda bh sevdaha, Safet Isović, na Prvom festivalu 1964. godine. Nju je komponovao poznati autor Rade Jovanović iz Goražda. Ovaj čuveni kompozitor sigurno je jedan od najvećih autora bh. savdaha u BiH, a vjerujem i šire. Samo kada vidite njegove pjesme, pored „Jablani se povijaju“ tu su numere, „Negdje u daljini“, „Kad sretneš Hanku“ i „Prođoh Bosnom kroz gradove“, komponovao zajedno sa Dragišom Nedovićem), koje je sve maestralno za arhiv otpjevao ledendarni Safet Isović, tu su i „Ah, meraka u večeri rane“ (otpjevao Šaban Šaulić 1976. g.), pa, „Tebi majko misli lete“, Meho Puzić), „Malenim sokakom ne prolazim više“ (Zaim Imamović) … U riznici Radetovih najljepših pjesama našla se i jedan šumadijska „dvojka“, „Bolan ti ležim jarane“, koju je izveo Gvozden Radičević … Tek kad vidiš ove pjesme shvatiš o kakvom velikanu, kompozitoru je riječ. Pratio sam da je jedno vrijeme u samom Goraždu bio i festival posvećen Radetu Jovanoviću, ne znam šta se danas dešava sa njim. U svakom slučaju trebalo bi svake godine ili bar na jubilejima kad je rođen (na pet, deset godina) da se održi pomen, ali i da se oda počast kompozitorima i tekstopiscima, koji idu njegovim putem i svaraju kao što je nekad Radečinio. Sudbina se malo poigrala sa njegovim datumom rođenja i odlaska sa živorne scene, to je 15. april (rođen je 1928. godine, a umro 1986. g. kada je imao samo 58 goodina). Djelo Radeta Ivanovića je vječno, moraju ga poštovati i slaviti sve generacije.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ