A njih je bilo dosta.
-Najviše mi je ostala u sjećanju Vida Pavlović, sa njom sam sarađivao još dok je živjela u Sarajevu. Imao sam sreću da sam je angažovao na mojoj prvoj turneji na kojoj je bio veliki majstor narodne muzike, Meho Puzić, a uz njega Hanka Paldum, koja je početkom sedamdesetih godina bila početnica. Vida me je svojim specifičnim glasom i pojavom odmah osvojila, zato kad god sam imao priliku zvao sam je na turneju. Iako je uvijek bila vesela i druželjubiva dok je pjevala glas joj je bio sjetan, nekako tužan, kao da ježeljela da njime pokaže koliko joj je duša osjetljiva i ranjiva. Pa, i njene prve pjesme, koje je snimila govore o njenoj krhkoj intimi, „Istrošena ljubav“, „Teku časi bola“, „Ljubavi mi daj“, „Misle ljudi da sam srećna“, „Došli dani tugom rasplakani“ … Njene pjesme, koje je izvodila dosta govori o njoj. Interesantno je da je svoj talenat za muizku ispoljavala kao mlada djevojka, četraestogodišnjakinja, ali je šansu da snimi svoju prvu studijsku pjesmu dobila tek u dvadeset i petoj godini. Bila je u braku 27 godina sa kolegom muzičarem Stevicom Jovanovićem, bila je nesrećna što nije imala djecu, pa se i to osjetilo u njenim pjesmama. Snimila je veliki hit, „Svako traži svoju ljubav“ po kojem će biti vječno upamćena jer se smatra za jednu od najljepših pjesama u srpskoj narodnoj muzici, kaže Nikola Idžan.
Vida je dugo živjela u Sarajevu gdje i počela njena karijera.
-Počela je da pjeva u Futogu u jednoj kafani, ali je kasnije otišla u Sarajevo, koje joj je bila „odskočna daska“ u karijeri. U gradu na Miljacki ostala je skoro deset godina u kojem je otpočela uspješnu karijeru. Pričala mi je da je pjevala u čuvenom „Hamam baru“ i da su tu dolazili mnogi sarajevski pjevači da je slušaju, Beba Seimović, Zehra Deović, Safet Isović, Zaim Imamović … Govorila mi je, ako hoćeš da uspiješ u narodnoj muzici idi u Sarajevo, pa, ako tamo prođeš u konkurenciji sjajnih pjevača možeš ići dalje. Zbog toga što je imala priliku da je slušaju legendarni sarajevski pjevači kaže da je bila počastvovana, pa je odlučila da snimi svoj prvi singl „Izigrana ljubav“. Kasnije su došli i albumi, a prvi je bio sa poznatom numerom „Došli dani tugom rasplakani“.
Kako si joj se odužio za višegodišnju uspješnu saradnju?
-Iako su je mnogi nazivali kraljicom romske pjesme ja sam početkom devedesetih godina u Beogradu u hali „Pinki“ organizovao koncert na kojem smo je proglasili za kraljicu romske pjesme. Pritom joj je stavljena kraljevska kruna, ogrnuli smo je plaštom i uručili smo joj žezlo, koje je oličenje kraljvske moći. Tako smo je izjedanačili sa Šabanom Šaulićem, koga su ranije proglasili za kralja narodne muzike. Na promociji su bili sve sami velikani romske narodne muzike, Šaban Bajramović, Verica Šerifović, saksofonista Ferus Mustafov, Ramko, Šikica, Džan Sever, koja stekla veliku slavu pjevajući u Makedoniji i Turskoj romske i turske pjesme. Vida je nekoliko godina kasnije, 2005. godine, dobila „Romski oskar popularnosti“, koji joj je dodelio Jovan Damjanović, predsednik Svetske romske organizacije. On mi je znatno pomogao da okupim pjevače romske nacionalnosti kada smo uspoličavali Vidu Pavlović za kraljicu romske pjesme.
Među učesnicima na svečanosti kada je Vida dobila titulu kraljica romske muzike bio je i legendarni Šaban Bajramović, za koga kažu američki džez muzuičari da je jedan od najboljih soul pjevača na svetu. Od sljedeće godine u svetskom muzeju džeza Šaban Bajramović će u Nju Orleansu u Sjedinjenim Državama imati svoju stalnu postavku.
-Da, to je prvi slučaj da jedan Rom iz Srbije dobije takve počasti. Učestvujući na festivalu džeza „Nišvil“ proslavio je Niš, a njegovi sugrađani su mu se odužili tako što su mu podigli veleljepni spomenik. U svojoj bogatoj karijeri Šaban je komponovao više ood 700 pjesama (?!), snimio je 20 albuma. Njegova pjesma „Đelem, đelem“ je postala himna svih Roma sveta. Na poziv Indire Gandi u Indiji je proglašen za kralja romske muzike, a američki časopis „Time“ ga je svrstao među deset najboljih bluz pjevača svijeta, rekao je Nikola Idžan.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ