Oni nam govore o religiji Taino Indijanaca koja je u osnovi animistička. Njihova božanstva bila su otjelotvorenje snage prirode, biljaka, minerala i životinja. Svoje zaštitnike prikazivali su u obliku figura (idola) koje su nazivali cemies.
U slučaju otimanja idola od strane druge zajednice, zajednica od koje se otima i njen kacik bi bili poniženi. Sveštenik Ramon Panea govori nam o njihovom glavnom božanstvu Jokahu Bagva Maorokoti.
Taj vrhovni bog bio je besmrtni i nevidljivi tvorac i gospodar neba koji je ujedno i živio na nebu. Kako je Taino kultura bila izrazito poljoprivredna, glavno božanstvo je bilo poznato i kao gospodar žetve, tapioke, vode i mora.
Klasičnih hramova ili drugih vjerskih građevina nije bilo. Ritualne predstave odigravale su se na trgovima u kojima je učestvovala cijela zajednica. Najveću važnost imale su igre loptom, proslave areito i ritual kohobe.
Ne postoje precizni opisi pravila igre, ali se zna da su igrači mogli udarati loptu bilo kojim dijelom tijela osim šakom i da su nosili pojaseve i štitnike. Igre loptom bile su zastupljene i popularne i u Mezoamerici. Jedna od najvažnijih proslava bio je ritual kohobe, sa kojim se stupalo u vezu sa božanstvima.
Za razliku od igri loptom i proslave areito, gdje je prisutna cijela zajednica, za vrijeme rituala kohobe pristustvovali su samo šamani i kacici. Sprovđenje rituala vršio je šaman, a ponekad i kacik jer su samo oni bili upućeni u tajne povezanosti sa bogovima. Šamani su za vrijeme ovih obreda ušmrkavali halucinogeni prah od sjemenki drveta Piptadenia Peregrina.
Predhodno bi pročistili tijelo namjernim izazivanjem povraćanja. U tu svrhu koristili su specifično ukrašenu visoke estetske vrijednosti. Tacnu sa halucinogenim prahom su uz izvođenje posebnog obreda postavljali na glavu idola kohobe. Prah su ušmrkavali pomoću posebnih koje su takođe imale visoku estetsku vrijednost.
Nakon ušmrkavanja bi padali u trans i uspostavljali vezu sa bogovima. Noćne šetnje duša izazivale su veliki strah, jer su pokojnici mogli da uzmu obličje nekog od bližnjih. Način po kom su se razlikovali je što nemaju pupak. Oni su i u umjetnosti slikali ljude sa pupkom (živi) ili bez (pokojni).