Sahranjivanje je vršeno u skladu sa položajem koji je pokojnik imao u zajednici. Obični ljudi su spaljivani ili pokopavani bez darova, a i kad bi stavljali darove oni su bili oskudni (to su bile posude sa hranom ili lični predmeti).
Sa druge strane tijela kacika su bila polagana u pogrebne odaje, čiji su zidovi bili zaštićeni trskom. Elita je bila sahranjivana sa raznim umjetničkim predmetima, kao što su keramički predmeti u obliku čamca, vrčevi srcastog oblika i posude sa prikazima ljudi i životinja.
Tijelo kacika je u pogrebnim odajama postavljano u sjedeći položaj vezano za duho – nisku stolicu sa naslonom ili bez, napravljenu iz jednog komada drveta koja je simbolizovala autoritet poglavice tj. kacika.
Vjerovanje u zagrobni život i reinkarnaciju bilo je duboko ukorijenjeno. O tome govori jedna interesantna priča sveštenika Romana Panea. Govori se da su preko dana zatvoreni, dok noću izlaze u šetnju i da danju jedu izvjesno voće koje se zove guava, ukusa nalik dunji … a noću priređuju proslave i miješaju se sa živima.
Da bi ih prepoznali primjenjivali su sljedeće pravilo: ako bi rukom nekom dodirnuli stomak i ne bi mu napipali pupak, onda bi rekli da je operito, što znači mrtav, jer vjeruju da mrtvi nemaju pupak. Poneko bi se ipak prevario i legao sa ženom iz Coaybaye (kuće odsutnih) pa kad bi htio da je uzme u naručje zagrlio vazduh jer bi žena iščezla.