U okviru velikog kulturnog poduhvata EuQu (The European Qur’an), koji finansiraju fondovi za nauku Evropske unije, odnosno projekta kojim rukovode i koji realiziraju profesori Mercedes García-Arenal, Jan Loop, John Tolan i Roberto Tottoli, prije nekoliko mjeseci izišla je knjiga “The Latin Qur’an 1143-1500., translation, transition, interpretation”. Ovo opsežno djelo uredili su Cándida Ferrero Hernández i John Tolan, a izdavač je ugledni De Gruyter iz Berlina, piše Oslobođenje.
PROIZVODI “MUSLIMANSKIH NEVJERNIKA”
Godina je 632. po Isau al-Masihu (Isusu Kristu). U Medini je Božiji poslanik Muhammed, alejhiselam, preselio na Onaj svijet. Vijest o smrti poslanika Muhammeda širila se polahko, o njoj su istočni kršćani slali pisma svojim suvjernicima, zapadnim kršćanima. U pismima su im, ponekada posve usputno, objašnjavali šta je, i kakva je, ta nova vjera islam. Da li je dini-islam nešto samoniklo, ili je to nečija hereza, jevrejska ili kršćanska?! Ako je, pak, islam hereza, onda je najbolje da bude “naša”, kršćanska – poručivali su istočni kršćani svojoj braći u zemlje Italije, Španije, Francuske…
Tako se iz ranih djela Ivana Damašćanina (675-749), uglednog kršćanskog pravoslavnog autoriteta, porijeklom Grka, vidi da dobro poznaje islam iako ga, naravno, izvrgava žestokoj kritici. To što je Ivan Damašćanin kod moćnih umejadskih halifa u Siriji bio ministar finansija nimalo mu nije smetalo da ga kasnije proglase svecem (“prvi halifski ministar finansija među kršćanskim svecima i prvi kršćanski svetac među halifskim ministrima finansija”). Koliko se zasad zna, umejadske halife nisu se baš mnogo obzirale na to što njihov ministar finansija u svojim poslanicama izražava čuđenje: “Zašto se islam pojavio nakon svete kršćanske vjere?!” A niti su se obazirale na to što je Ivan Damašćanin na grudima nosio veliki zlatni križ, vidljivo jamstvo da će brižno, i kao pravi kršćanin, obnašati dužnost ministra finansija u skladu sa propisima svijetloga šerijata i podalje od korupcije.
Nakon 632. godine Medinom i Arabijom, pa potom sve dalje i dalje, vladala su prva četverica pravovjernih halifa (632-661). Vidjelo se već tada da muslimani hoće i Ovaj i Onaj svijet. Stoljeća su dinamično potekla i išla naruku muslimanima. Mislili su da uspjeh njihova oružja stopostotno jamči ispravnost njihove vjere. Osim što su za vrijeme dinastije Umejada (661-750) muslimani osigurali mnoge puteve svile i svojim utjecajem gotovo prešli preko Pamira na istoku, također su pozdravili i Pirinejsko gorje na zapadu. Kako slavni Jack Goody (1919-2015), profesor sa Cambridgea, tvrdi: U širenju islama zveket muslimanskih mačeva bio je važan, naravno. Ali ne i presudan u uspješnom debitovanju islama na tlu Evrope! Kad su mačevi posrijedi, kršćani su njima, u vrijeme pojave islama u zrelom srednjovjekovlju, bili itekako vičniji i sposobniji, napose u svojim krvavim međukršćanskim obračunima.
Oprezno naklonjen svojoj sintagmi “islam u Evropi”, Jack Goody tvrdi da je muslimansko domišljanje ovosvjetovnih dobara, korisnih otkrića i ugodnih standarda življenja bilo to što je odnijelo presudnu civilizacijsku prevagu u korist islama. Muslimanski proizvodi i otkrića s područja medicine, farmakologije, al/hemije, botanike, kozmetike…, potom prinosi na poljima matematike, književnosti, filozofije, umjetnosti, astronomije, optike itd., sve to učinilo je “muslimanske nevjernike” atraktivnim.
A onda je na scenu stupila moćna dinastija Abasida (750-1258). Njezini vladari naglašeno su štovali ono što se danas naziva pluralnošću religija i u sklopu toga visoko uvažavali nauku, književnost, umjetnost, filozofiju. Zahvaljujući tadašnjim muslimanima, “pagani” Grci: Sokrat, Platon, Aristotel… i deseci filozofa “progovorili” su na arapskom. Bliskoistočni kršćani i jevreji su, uz muslimane, bili glavni učitelji u abasidskim kosmopolitskim središtima. Oni su neka dva stoljeća, pa i više, prevađali grčko, iransko, indijsko i kinesko naukovno nasljeđe na arapski jezik. Zapravo, arapskom jeziku kao mediju nauke i umjetnosti, pridružili su se aramejski i hebrejski. Od osmog do trinaestog stoljeća ove plodne abasidske sinteze pomogle su da se potvrde, i da do daha dođu, i druge semitske vjersko-duhovne grane Orijenta, jevrejska i kršćanska. Ali, koga je to sada briga u ovom našem današnjem zavađenom svijetu u kojem će nas nuklearno oružje uskoro ionako spaliti!
POZNO ZANIMANJE ZA KUR’ĀN NA LATINSKOM ZAPADU
Hartmut Bobzin, naš savremenik i autor ponajboljeg prijevoda Kur’āna na njemačkom jeziku naše epohe, u svome tekstu “Latin Translations of the Koran” (Prijevodi Kur’āna na latinskom), tvrdi da su Evropljani, sve od osmog do početka trinaestog stoljeća, itekako bili fascinirani “arapskom naučnom literaturom”, ali ne i Kur’ānom. Također, Evropljane toga vremena nije mnogo zanimala ni islamska teološka tradicija. Zapravo, Evropljani su se oduševili arapskom i muslimanskom prirodnonaučnom literaturom, ona je bila prevođena na latinski, postala je “vrlo utjecajna za razvoj evropske nauke” (…become very influential for the development of European science).
Prema Hartmutu Bobzinu, za ovo – isprva relativno slabo zanimanje za Kur’ān tokom nekoliko stoljeća evropskog srednjovjekovlja – ima nekoliko razloga, a najvažniji bijaše onaj koji se danas u nauci naziva “kur’ānski supremacionizam”. Naime, neki na današnjem Zapadu smatraju da ima jedan glas Kur’āna koji se samouvjereno pomalja i o samom Kur’ānu svjedoči kao o knjizi koja, na neki način, “nadomješta” ili sa scene posve “istiskuje” Bibliju. Dijelu pismenog evropsko-kršćanskog srednjovjekovlja jasna poruka Kur’āna učinila se protubiblijskom. Stoga je, ali i iz nekih drugih razloga, proučavanje Kur’āna na latinskom zapadu odgađano sve do sredine dvanaestog stoljeća. A ako je tog proučavanja ranije ponegdje i bilo, svodilo se tek na rutinsku crkvenu, svakako internu, obavezu kojom su se bavili entuzijasti i dobrovoljci u zabitim samostanima.
A onda su, po nesreći, nastupili križarski ratovi (1095-1291). Sa njima je, na samom početku dvanaestog stoljeća, nastupila i potreba da se kako islam tako i Kur’ān teološki ospore i argumentirano “pobiju”. Iako su križarski ratovi na muslimanskoj strani razbudili “džihad”, nema osnova tvrdnje da se tada samo ratovalo. Naprotiv, period 1095-1291. značio je i veliki razvoj trgovine, nauke i civilizacijskih izuma. Mnogi arapski izvori iz tog doba govore o bliskom upoznavanju, pa i mirenju, nekada zakrvljenih neprijatelja, kršćana i muslimana. Za Usamu ibn Munkiza, jednog sirijskog uglednika, pjesnika, naučnika i diplomatu iz doba križarskih ratova, govore da je križarskim četama, posebno njihovim ranjenicima, otkrio tajnu spravljanja anestetika i korištenje blagodati anestezije, lokalne ili opće, u svrhe bezbolne amputacije ili operacije. Naravno, sve to se trebalo platiti, a kad god se moglo – najbolje je to bilo učiniti suhim zlatnicima.
Vrijeme je proticalo, i već početkom dvanaestog stoljeća u Vatikanu nisu bili zadovoljni dinamikom kojom se odvijaju križarski pohodi. A ni samim načinom ratnih poduhvata. Jedan dio čestitih biskupa osuđivao je pljačku kao uzgrednu stranu ili “unosnu privrednu granu” svetih križarskih pohoda.
Tako dolazimo do Petrusa Venerabilisa (Petar Prečasni, 1092-1156), svećenika i opata iz Clunyja u Francuskoj, inače uvijek vjernog papi i Vatikanu. Petrus Venerabilis ratove nije smatrao prvom opcijom. Čini se da on nije volio pojednostavljenja koja glase: Kršćanstvo je žrtva Boga za čovjeka, islam je žrtva čovjeka za Boga! Naprotiv, više puta opominjao je Rimsku Kuriju da je sa muslimanima riskantno ratovati. Njih, muslimane, kudikamo je bolje “intelektualno i teološki” pobijediti.
U svojim shvatanjima Petrus Venerabilis nije bio sam ni u tadašnjoj križarstvom zadojenoj Francuskoj. Kako to govori i ova knjiga o Kur’ānu čiju lijepu sliku vide čitatelji Oslobođenja, ugledni opat Petrus Venerabilis drugovao je sa idejama jednog duhovnjaka po imenu Hermannus S[c]lavus de Carinthia (1105-1154), taj je rodom bio iz onog što danas jeste hrvatsko primorje, to jest bio je “naše slavenske gore list”.
Hermannus S[c]lavus de Carinthia je izvanredno dobro poznavao arapski, naučio ga je putujući Bliskim istokom zarad (tajnih ili javnih) potreba svoje svete Rimske crkve. Načelno, Hermannus se slagao sa opatom Petrusom Venerabilisom: U saobraćanju sa muslimanima treba se kloniti mača, a prihvatiti intelektualnog naduravanja o tome čija vjera je bolja, to znači koja vjera je sušta istina. Vatikan je znao da Petrusu Venerabilisu iz Clunyja u Francuskoj nisu strane ideje koje su kolale među ovom umjerenom strujom svećenika i duhovnjaka.
Također, Vatikan je znao za namjere (i prećutno ih odobravao) da Petrus Venerabilis otputuje u tadašnju Španiju, da ga na tom putu prate, ili da ga u Toledu dočekaju, Hermannus S[c]lavus de Carinthia i Robertus Ketenensis (Robert Ketonski, 1110-1160), također umnik, duhovnjak i izvanredan arabista rodom iz Engleske. Petrus Venerabilis i njegova pratnja, u Španiji su imali mnoga odredišta, ali Toledo – grad koji su kršćani od muslimanske vlasti počeli uspješno preotimati još 1085. godine – bio im je glavni cilj. Po svoj prilici, Petrus Venerabilis i njegova svita u Toledo su stigli 1140. ili 1141. godine.
Respektabilni istraživači i naučnici kažu da je Petrus Venerabilis izdao gotovo pa svetu zapovijed da Robertus Ketenensis i Hermannus S[c]lavus de Carinthia odmah pristupe prevođenju Kur’āna na latinski. Kako je Robertus Ketenensis dobro poznavao ko je ko u Toledu, on je za ovaj teški posao našao i jednoga muslimana po imenu Muhammed. Rad na latinskom prijevodu Kur’āna, prvom cjelovitom prijevodu te knjige uopće na jednom zapadnom jeziku, krenuo je intenzivno. Ugledni opat Petrus Venerabilis nije štedio pare da prevoditelje obodri i da im priredi svaku vrstu intelektualnog ugođaja. Opat Venerabilis je znao za staru svećeničku i ulemansku poslovicu sa Bliskog istoka: “Ono što ne možeš riješiti parama, to trebaš riješiti trostruko većim parama!”.
I, doista, sa 1143. godinom prvi kompletan latinski prijevod Kur’āna je završen, Robertus Ketenensis, glavni urednik ovoga posla, sa prepisivačima se nagodio da se knjiga odmah tu, na licu mjesta, izradi u nekoliko vjernih prijepisa. (Sada nemamo ni vremena, ni prostora, da govorimo o tome šta je sve još sa arapskog prevedeno u Toledu, u ovim godinama. Ko o tome hoće doznati više neka konsultira “Corpus Toletanum” /ili “Corpus Cluniacense”, “Corpus Islamolatinum”, “Collectio Toletana”/ – sve to u bilo kojoj boljoj enciklopediji).
Nije nevažno spomenuti i to da je Robertus Ketenensis, 1143. ljeta Gospodnjeg, u svojoj završnoj redakciji ovog prvog kompletnog prijevoda Kur’āna na latinski, namjerno iskrivljavao prijevod mnogih redaka Časne Knjige, e da bi se čitatelje tako navelo na krive predodžbe o islamu. Također, ovaj Englez učinio je sve da ovaj prijevod Kur’āna bude parafraziranje, a ne prevođenje! Posebna šteta vidljiva je u tome što “parafrazersko” sažimanje poruke Kur’āna u ovom latinskom prijevodu odaje neugodnu aromu jedne uboge suhoparnosti Kur’āna! O ovome je dosad u Evropi često, respektabilnim naučnim metodama, pisano, a najsvježija podsjećanja o namjernim prevoditeljskim diverzijama spram Kur’āna imamo upravo u knjizi “The Latin Qur’an 1143-1500”, povodom koje i objavljujemo ovaj prigodni esej na lijepom Bajramu.
Po svoj prilici, tog ljeta Gospodnjeg 1143., iz Španije, iz grada Toleda, ostatkom Evrope krenuli su rukopisi ovog prvog cjelovitog prijevoda Kur’āna na latinski. Izvori nepodijeljeno kažu da je to prvi takav cjeloviti latinski prijevod Kur’āna na onom što se danas naziva Zapadom.
Eh sada, hoće li se iz tame drevnih biblioteka pojaviti neki raniji cjeloviti latinski, ili neki drugi, prijevod Kur’āna – to samo Bog zna. Upravo je ovaj prijevod Robertusa Ketenensisa poslužio kao podloga da mnogi evropski prevoditelji Kur’āna napišu svoje prijevode Kur’āna na narodnim jezicima, čiju je upotrebu afirmirao Martin Luther (1483-1546) i njegova Reformacija. Ali, to je tema za neku drugu priliku.
BLAGOSLOV MARTINA LUTHERA ČETIRI STOLJEĆA POSLIJE
Iako je učeni Marcus Toletanus (Marko Toledski, umro 1216) kasnije uradio svoj prijevod Kur’āna na latinski (Alchoranus Latinus), on se utjecajem ni izbliza nije mogao takmičiti sa ovim od Robertusa Ketenensisa. Pa i latinski prijevod Kur’āna koji je mnogo godina poslije uradio vrlo obrazovani Ludovico Marracci (Ludoviko Marači, 1612-1700), italijanski svećenik, u Evropi nije stekao slavu prijevoda Kur’āna od Robertusa Ketenensisa.
Teško da je bilo ko tada, 1143. godine, u općoj katoličkoj atmosferi Toleda, mogao zamisliti da će upravo ovaj latinski prijevod Kur’āna od Robertusa Ketenensisa biti, tačno četiri stotine godina poslije, to jest 1543., i to u protestantizmom prožetom Baselu u današnjoj Švicarskoj, biti pažljivo pripremljen na mnoštvu štamparskih presa, e da bi baš te godine bio objavljen i obnarodovan.
U vezi sa ovim prvim štampanim latinskim prijevodom Kur’āna teško je bilo oduprijeti se pomislima o Prstu Sudbine! Prvo, katolički opati, teolozi, arabisti i duhovnjaci preveli su ga na latinski, drugo, protestantski nastrojeni izdavači i štampari taj prijevod pospremili su na štamparske prese, treće, a povrh svega, četiri stotine godina (od 1143-1543) trajalo je rukopisno putovanje i izučavanje tog prijevoda Kur’āna po Evropi i svijetu.
Doista, predanja (koja su kasnije postala prava i nesumnjiva nauka!) kažu da je Robertus Ketenensis dao napisati dvadeset i četiri (24) primjerka ovog svoga latinskog prijevoda Kur’āna e da bi bio distribuiran po važnim katoličkim središtima. Kako kaže učeni hafiz Haso Popara, dok nisu post(oj)ale štamparije, niko knjige u rukopisima nije zvao rukopisima, već samo – knjigama! A otkad postadoše štamparije i printane knjige, na svijetu se najednom pojavi(lo) na milione rukopisa!
Prije negoli spomenemo zalaganje Martina Luthera (1483-1546) i štampariju Theodorea Bibliandera (1504-1564) da se u Baselu jedan latinski prijevod Kur’āna prvi put stavi u “moderni” štamparski stroj, treba ukratko spomenuti da ovaj latinski prijevod Kur’āna od Robertusa Ketenensisa (ponavljamo: koliko se zasad znade, to je prvi cjeloviti latinski prijevod najsvetije knjige islama!) prate mnoge zadivne priče.
Na primjer, kad se održavao Koncil u Baselu (zasjedanje počelo 1431. i potrajalo sve do 1449), crkvene vlasti iz Vatikana zadužile su hrvatskoga kardinala Ivana Stojkovića (umro 1443), iz Raguse (Dubrovnika), da otputuje u Carigrad, da tamo obavezno pronađe i da u Basel donese jedan cjeloviti latinski prijevod Kur’āna u rukopisu. Agilni kardinal Ivan Stojković je povjerenu mu dužnost vjerno ispunio i u Carigradu sve traženo pronašao. Ovaj latinski rukopis prijevoda Kur’āna je, nakon završetka Koncila u Baselu, pohranjen kod tamošnjih dominikanaca, pretpostavlja se da ga je docnije Theodore Bibliander koristio za pripremu štampanog izdanja latinskog prijevoda Kur’āna. A da li je i sam Martin Luther koristio ovaj ili neki drugi rukopis latinskog prijevoda Kur’āna dok je proučavao (i najžešće što je mogao) kritikovao islam u Wittenbergu, teško je sa sigurnošću znati. Zna se samo da je Martin Luther svoj latinski rukopisni primjerak Kur’āna poslao u Basel Johannesu Oporinusu (1507-1568), također velikom i, pokazaće se, slavnom bazelskom štamparu.
U općoj atmosferi Reformacije šesnaestog stoljeća, gdje su i kada su Lutherovi vjetrovi puhali u svim smjerovima, upravo je ovaj pustolov imenom Johannes Oporinus, uz pomoć svoga bogatijeg savremenika Theodorea Bibliandera, u Baselu krenuo sa štampanjem cjelokupnog “Corpusa Toletanuma” ili zbirke knjiga (prije svega) o islamu. Tematski, većina tih knjiga bila je žestoko antiislamska, namijenjena pobijanjima (refutations) vjerskih učenja “Turaka”, kako se tada muslimane nazivalo u spisima kojima je Martin Luther davao ton.
Osim uz ime Bibliandera, i uz ovoga Johannesa Oporinusa izvori spominju sintagme “The Basle Koran” ili “Der Basler Korandruck des Johannes Oporinus”, ukazujući izravno na cjeloviti latinski prijevod Kur’āna koji je hrabri Oporinus objavio. A zašto je ovaj Johannes Oporinus bio hrabar?
Naime, kad je Oporinus već bio odštampao poveći dio ovog latinskog prijevoda Kur’āna, od cenzorskih uhoda bio je vlastima prijavljen da hoće, kako kaže Hartmut Bobzin, objaviti “jednu opasnu knjigu” (a dangerous book). U optužbama protiv Johannesa Oporinusa govorilo se još da “običan svijet tu knjigu (Kur’ān) ne bi trebalo da čita”. U proklamacijama koje su tada obnarodovale bazelske vlasti, Kur’ān je nazivan “heretičkom knjigom”, koja se “ne bi trebala pojaviti u jednom kršćanskom gradu” (…ought no to appear in a Christian city). I tako dalje. Štaviše, na kraju su štampara Johannesa Oporinusa strpali u zatvor na nekoliko dana (…was subsequently incarcerated for several days). Kako se vidi, njegova žrtva za Kur’ān i islam nije bila ni mala ni beznačajna.
Međutim, na scenu su stupile intervencije, prvo je Bibliander posredovao kod gradskih otaca, a onda je i sam Martin Luther, lično iz Wittenberga, pisao skupštini Basela da se prijevod Kur’āna neizostavno ima, i obavezno treba, objaviti radi predostrožnosti, to jest da bi se “neke grupe unutar Crkve zaštitile od apostazije” (to protect certain groups inside the Church from apostasy). U ovom Lutherovom pismu gradskim ocima Basela, apostazija znači ništa drugo do primanje islama, ili konvertiranje u islam, od strane kršćana! Kažu: Luther je ovim aludirao na unijate u Mađarskoj, smatrao je da baš oni u Kur’ānu, ako dođu do njega, mogu naći podršku svojim unijatskim vjerovanjima i tako potkopati koncept Trojstva. Zato je Luther pisao tekstove o Kur’ānu nastojeći da, iz predostrožnosti, obesnaži poruke islama o tome da se “Boga ne treba dijeliti”, da se “Božanska Cjelina ne treba narezivati”.
Dakako, i nakon autoritativnog pisma Martina Luthera u podršku objavljivanja i štampanja prvog latinskog prijevoda Kur’āna, potrajalo je natezanje, ali je, baš tokom 1543. godine, samo tri godine prije Lutherove smrti, ovaj latinski prijevod Kur’āna od Robertusa Ketenensisa – odštampan, to jest objavljen! Tako tvrdi i ugledna Encyclopaedia of the Qur’ān (urednica Jane Dammen McAuliffe, sveska V, Leiden, 2006., p. 344).
Sretni Johannes Oporinus udovoljio je svim teškim zahtjevima Skupštine Basela: Da se na ovoj knjizi (to jest na latinskom prijevodu Kur’āna) ne spominje Basel, da se unutar zidova grada Basela prijevod Kur’āna ne rastura niti prodaje, da se ne spominje ime štampara niti štamparije itd. Ipak, Bibliander je formalno preuzeo na sebe da bude izdavač ovog prijevoda Kur’āna, kako kaže Hartmut Bobzin, “ovaj Kur’ān se prodavao svugdje, osim u Baselu” (…and the Koran was sold everywhere, except in Basle).
Na kraju, dobro bi bilo napisati knjigu koji su to sve znameniti Evropljani čitali ovaj latinski prijevod Kur’āna od Roberta Ketenensisa. Među njima bio je i Nocolaus Cusanus (Nikola Kuzanski, 1401-1464). Iako kritički, a mjestimice i vrlo žestoko, raspoložen prema Kur’ānu, kažu da je Nicolaus Cusanus znao satima šutjeti nad stranicama Kur’āna koje su poručivale: “Kada bi na Nebesima i Zemlji bilo više božanstava, propali bi i Nebesa i Zemlja!”.