Na današnji dan prije 31. godinu poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić. Slika mrtvih tijela mladog para iz Sarajeva, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišla je svijet.
Prozvani su sarajevskim Romeom i Julijom
Priča o Bošku i Admiri priča je o Sarajevu i ljubavi ispred zastava. Upoznali su se u godini “sarajevske Olimpijade” kada je nešto posebno cvjetalo u ovom gradu.
Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima niti njihovim roditeljima jer tako se u Sarajevu živjelo.
A onda je došao rat. Boško je ostao u Sarajevu, ona je radi njega odlučila otići.
Ovi dvadesetpetogodišnjaci, 18. maja 1993. godine, u pokušaju da pobjegnu od zla i ludila koje je zadesilo njihovu zemlju, ubijeni su na Vrbanja mostu.
Njihova tijela danima su ležala na asfaltu jer im niko nije mogao prići na brisanom prostoru da bi poslije bila prenesena u predgrađe Lukavica i ondje privremeno pokopana, a nakon rata, po želji roditelja, ekshumirana i trajno pokopana u Sarajevu.
Priču o tome prvi je napisao slavni Reutersov novinar Kurt Schork, ratni reporter koji je i sam ubijen tačno sedam godina poslije u Sierra Leoneu gdje je također izvještavao o sukobima.
Nakon kremiranja njegovog tijela dio pepela pokopan je u Washingtonu gdje je živio, a drugi dio uz grobnicu Boška i Admire na sarajevskom groblju Lav gdje leže posmrtni ostaci brojnih Sarajlija ubijenih tokom opsade od 1992. do 1995. godine.
Ova tragedija našla je svoje mjesto i u pjesmi Zabranjenog pušenja.
“Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio i niko nikad neće sve dok Miljacka voda teče”, refren je pjesme “Boško i Admira” s albuma “Radovi na cesti”.
Frontman Pušenja Sejo Sexon je, kada je ta pjesma nastajala, kazao kako je vidi i kao izraz neke nade za BiH.
“Sama ideja je simbolična i metaforična, a govori o tome da je ljubav uistinu ispred svega”, kazao je onomad.