Na Facebook stranici u čast ovom velikanu kreirana je stranica koja objavljuje njegove zapise, fragmente iz knjige i trajno čuva sjećanje na pisca kakav je bio.
U čast njemu i riječima kao svjedoku onoga što je bio, portal Bosnainfo prenosi jedan djelić njegovih mudrosti:
(…) Nikad ranije nisam živio na selu. Mislio sam da je živjeti na selu, naročito u jesen i u zimu, dosadno, ali nije. Mogao bih po cijeli bogovjetni dan gledati kroz prozor i proljeće i ljeto i jesen i zimu, krajolik nikad nije isti, stalno se mijenja.
Kako je ta ruševna, nedovršena kućica dugo, prije nego što sam ja u nju uselio, čamila na osami, to sam prvih godina oko nje nailazio na zmije. Posavjetovaše me da nabavim kokoši i ja nabavim četiri kokoši i horoza. I zaista, zmije se prorijediše, a onda i nestaše. Iako poštujem sve životinje, bez razlike, zato što imaju tabijat koji se s manje ili više truda može jasno uočiti, za razliku od ljudi čiji se tabijati nikada i nikako ne mogu uočiti, kokošiji umet se odlikuje brojnim nepodopštinama i zadaje mi brojna pitanja na koja ne umijem valjano odgovoriti. Prije svega, ta životinja je, zapravo, potpuno nesposobna za samoodržanje i da je ljudi ne čuvaju, nestala bi sa zemljinog šara.
Jaja koja nosi, jedna strana pijetlovih vrlina, veličanstven mar kvočke i umilnost pilića, to je sve što se o kokošijem rodu može pozitivno reći, a sve drugo je za ne povjerovati. Prije svega, kokoš ima pogolema krila, a ne leti! To samo glupi, nedotupavi debil može sebi dopustiti, imati snažna krila cijeli svoj bijedni kljucavi život, a ne okusiti let. Mahnuti krilima, vinuti se u visinu i spasiti svoj život od napasnika – koljača: džukele, lisice, tvora, nego kokodakati i bježati na tankim nogama kratka koraka dok ti srce od straha ne prepukne i dok ti koljač ne zavrne šiju, to može sebi dozvoliti samo nevjerovatna budala. Ona ima cijeli život pred sobom da maše tim krilima i da se vježba, ali ona to, iz neke svoje gluposti, ne čini. Pa da to bar neke kokoši pokušavaju, ali ne, ni jedna. I to je bolna, nevjerovatna stvar. Šta ih je to ubilo u pojam, ne znam. Kad se to, i zbog čega u njihovoj povijesti dogodilo, ne znam. Što im krila ne otpadnu kad se tolike godine njima ne služe, što glume ptice, kad nisu?
Dakle, kokoš je nemoćna uteći i odbraniti se od bilo kakva neprijatelja. I što zmije, kobajagi, od njih bježe, bježe samo stoga što su zmije silan, gospodstven rod koji ne dopušta da ih glupe kokoši ometaju u njihovu zakonu, dostojanstvu i rahatluku. Kada kokoš snese jaje, ono jedino čime čovjeku plaća svoj opstanak na zemlji, to čudo savršena oblika s ljuskom, opnom, bjelancetom i žumancetom u svom središtu, u kojem je pohranjen zalog njene budućnosti i loze, život pileta, ona nadadne takvu dreku da svi njeni neprijatelji, od pasa i mačaka do vrana i svraka svuda uokolo znaju da je ona tu i tu, tada i tada, snijela jaje s kojeg će ustati i otići, ni najmanje ne brinući za njegovu daljnju sudbinu. Pa koji stvor na svjetu to sebi može dozvoliti? Niko osim kokoši!
Ne da kokoš sebi ne zna saviti bezbjedno gnijezdo nego ne zna sebi načiniti nikakvu kuću, noću ne vidi, kreće se u uskom, ograničenom krugu, tokom dana glava joj je neprekidno okrenuta nadolje, zemlji, a opasan let odozgo osjeti kasno, tek kad su joj kandže jastreba zarivene duboko ispod perja. I kakvo joj je to spavanje na prečki, sa skvrčenim ukočenim nogama, kakvo je to spavanje ako svu noć moraš držati ravnotežu? Ta, i vrabac se, koji se dvanaest sati dnevno bez prekida trza kao da je priključen na struju, najzad noću smiri, i svoje perje i svoje nožice. Kako on, uopće, može napraviti taj prelaz iz neprekidnog žustrog kretanja u mir, smirenost i počinak? Samo kokoš svu noć izvodi neku budalaštinu bez ikakvog smisla i logike. Kao da je udarila na sihire!
Kokoš je pitoma, ali nije merhametli, krajnje je samoživa, nikada se, otkako je svijeta i vijeka, tri kokoške nisu udružile u nekoj zajedničkoj akciji, a jato vrana zna, itekako, napasti nekoga ko ih je povrijedio. Pa čak i vrapci nadadnu makar zajedničku dreku, ako već ne mogu napasti onoga ko im prijeti. Jedino kokoš u paničnom strahu traži azil samo za sebe. Kokoši se međusobno ne trpe, kljucaju se, svađaju, i svaka je glupa, bilo da je bojažljiva, bilo da je naprasna, jer ni jedna ništa ne može upamtiti šta god da joj se kaže i koliko god puta da joj se to ponovi. Za to što jeste oblik joj je, dabome, skladan, i oku godi to što kokoške imaju raznobojna različita perja, nisu isto jednolično obuvene kao vrane ili vrapci, recimo, ali to je sve što se za njih lijepo može reći.
I zato se pijetlu, koji živi s takvim svojim ženama, sve njegove urođene vrline moraju uduplo računati. Pijetao je lijep, tu nema zbora, ima mnoštvo divnih osobina koje kokoš nema, niti može imati, ali u krajnjem slučaju, i njega je kokoš ispilkila!
Prije svega, horoz je, uistinu, džentlmen. Ako se dvije kokoške svađaju, on će uljudno, u svoj svojoj veličini i gracioznosti, stati između njih i, čas jednoj, čas drugoj, govoriti: „Ta, nemojte se svađati, ta, nemojte se svađati!“, i pritom mu nije ni nakraj pameti da upotrijebi silu pri razdvajanju zavađenih dama od kojih je, dabome, fizički neuporedivo jači. On se uporno i strpljivo, izdaleka i natenane udvara izabranici, glasom, krilom, odmjerenim, nikad pretjeranim šepurenjem, uvijek će joj ponuditi da prva proba i pojede zalogaj koji je našao, dok sam nikada ni od jedne neće dobiti ni najmanji izliv nježnosti, pažnje, pristajanja, ili zahvalnosti. Štaviše, kokoškama nije ni stalo do ljubavi, uvijek se benevreće i on mora svaki put primijeniti zalet, trik, snagu, vještinu i odlučnost da bi damu savladao za ljubavni čin, nakon čega se ona stresa i roguši i ne osvrćući se na ljubavnika, odlazi kao da je doživjela najgoru, a ne najljepšu stvar koju jedan stvor može doživjeti. Zaprepašćujuće je to da kokoš uvijek bježi od ljubavnog zagrljaja. Pa kako misli da će se iz njenog jajeta izleći pile? Ne misli nikako!
Nisu sve kokoši iste, i među njima ima ljepša od ljepše, mlađa i starija, gluplja i manje glupa, ali horoz nikada među njima ne pravi razlike i prema svakoj se odnosi s jednakom dozom prijateljstva, pažnje, naklonosti i ljubavi. Njihov odgovor na takvu snagu pravednosti je prosta ravnodušnost.Nažalost, horoz je, izgleda, samo kicoš i ljubavnik, doduše, neprikosnoven u svom dostojanstvu i uljudnosti. Čuveno pijetlovo najavljivanje zore literarna je izmišljotina. Njegovo kukurikanje, koje uvijek poteže iz petnih žila, samo je opomena susjednim pijetlovima dokle seže njegov atar, a nikakvo pozivanje na solidarnost, ili pak, objava plemenskog jedinstva, raširenost roda.
Čista sebičnost, nadmenost i ačenje. Njegov sat nema kazaljki, on ne zna kako vrijeme protiče, on kukuriče kad god mu prahne i ništa ne najavljuje, osim što potvrđuje svoj ego. Moj pijetao najčešće urla okrenuvši se zidu kuće ne bi li mu glas što jače odjekivao. To je, u najmanju ruku, prevara. Da kokošiji rod ima elemente samoodrživosti, a nema, takvo ponašanje bi, možda, i imalo smisla. Svi, od mušice do slona, imaju sopstvenu perspektivu budućnosti, samo kokoš nema, pa čemu pijetlu služi sav taj njegov, uistinu, raskošan izgled i nadmeno plemićko ponašanje? Ta, on samo jajima plaća svoje lebdenje nad ponorom nestanka. Zavisi od drugoga. I zato što zavisi od drugoga, događaju mu se tragedije i stradanja.Jedno veče zaboravio sam zatvoriti vrata kokošinjca.
Pred zoru je tuda naišla grupa seoskih džukela željna krvi i nasilja. Napravili su strašan pokolj, četiri preklane kokoši očerupana perja raznijeli su na četiri različite strane daleko od kokošinjca. Mislio sam da je stradao i horoz, ali on je predveče došao odnekuda, a potom je sutra cijeli dan ležao nepomičan, izbezumljen od straha. Ne znam kako se spasio.
Nije da horoz nema snage i srčanosti. Ima. Ali ih koristi samo za ličnu promidžbu.Horoz je, dakle, sada jedno vrijeme živio sam. Zaista ga je bilo žalosno gledati u njegovoj tuzi i usamljenosti. Šta je mogao učiniti za spas svoga harema? Šta je mogao protiv razjarenih pasjih čeljusti? Vjerovatno ništa. Ali najgore je to što on ništa nije ni pokušao. Ako je već prijetila sigurna pogibelj i njemu i njegovim ženama, mogao je poginuti časno u borbi. Možda su psi svoju strast zadovoljili krvlju njegovih druga pa njega dugo nisu ni progonili? Šta ako je smrt četiri njegove supruge cijena njegova života? Smije li, i može li, džentlmen takav teret svaliti sebi na pleća?
Nije da on u sebi nema snage i kuraži, u to sam se svojim očima uvjerio, ali…Susjed preko plota, također, dakako, ima pijevca i brojno jato kokoši, i moj pijetao udovac sve češće pogledao je na tu stranu. Ali susjedov pijetao, iako ima i više od deset žena, ipak, ni jedne nije htio da se liši. Ja sam, doduše, tražio da kupim jednu, ali se susjed, iz nekih svojih razloga, potpuno slagao sa svojim pijetlom i nije htio da mi proda ni jednu svoju kokoš. Dan za danom, moj horoz je sve češće i sve bliže prilazio komšijskom jatu. Sukob je bio neminovan i krvavi, nemilosrdni dvoboji redali su se jedan za drugim. Ko zna kakve bi pogubne posljedice bile i za jednog i za drugog borca da ih, ili ja, ili komšija, a ponekad i zajedno, nismo razvađali i spasavali. To je uvijek bila borba nasmrt. Krv se slijevala niz perje, a rane je svaki put trebalo odležati dok se ne zaliječe. Da je pijetao s takvom borbenošću, s takvom, zapravo, slijepom mržnjom, nasrnuo na pse koji su mu došli poklati obitelj kao što je nasrtao na svog suplemenika, psi bi sigurno podvili repove i otišli tražiti lakši plijen. Ali ovdje se radilo o ličnom prestižu koji ne pita za cijenu, razum i svrhu.
Konačno je situaciju malo smirila jedna od onih desetak susjedovih kokoši i moj horoz je s njom stupio u, manje-više, tajnu preljubničku vezu. Navabio je na hranu jer je živio sam i u izobilju. Ali kakva je to bila kokoš? Odvratna. Gora ga nije mogla zapasti. Bila je ružna, prljava i nevjerovatno proždrljiva. S bolom sam gledao kako moj prekrasni pijetao sav svoj šarm, uglađenost i daražljivost dariva jednoj, toga potpuno nedostojnoj, peksinavoj proždrljivici, koja bi se, čim bi se najela, opet brže-bolje odgegala svome jatu i svome horozu.
To poniženje je definitivno prekinuto kada sam mu, najzad, nabavio dvije lijepe i mlade kokoši. I jedno vrijeme moj je horoz, zaista, bio sretan i razrahaćen. Ali sreća ne traje dugo, pogotovo ne u ubavoj opuštenosti bez čvrstih temelja i bez pokrića.
Jednoga dana jedna kokoš je netragom nestala, a drugu je u iznenadnom strjelovitom obrušavanju odnio jastreb u svojim kandžama. Vidio sam pijetla kako uz dernjavu panično bježi s poprišta tragedije svoje drage kao najveća kukavica. I opet nije učinio ništa, iako je od jastreba dva puta teži i veći i ima kandže i krila.
Najzad je, na moje zaprepaštenje i veliku žalost, i on tragično završio. Zaklao ga je pas vučjak, usput, u šetnji i skakutanju po travi, gotovo iz zabave, igrajući se…
Ostavljajući po strani ono u čemu s horozom nisam dijelio njegov stav, način i mišljenje, a prihvatajući i pamteći mnoštvo drugih izvrsnih poduka koje sam, posmatrajući ga i ne pitajući ga, usvojio, horoz me je podučio još jednoj stvari kojoj, možda, nisam dorastao i koja je za mene, izgleda, ostala nedostupna i neosvojiva.
Naime, kada je jednog jutra izašao iz kokošinjca, po sredini njegove prekrasne crvene krijeste, s obje strane, bili su široki i jasni tragovi bijela izmeta jedne od njegovih prečasnih dama. Ne tvrdim da je to dama učinila namjerno, horoz se naprosto, u jednom nesretnom trenutku našao ispod prečke na kojoj su dame već zauzele položaje za počinak. Po tome što je bjelilo izmeta bilo suho i skoreno na kruni našeg dostojanstvenika, pretpostavljam da se nezgoda dogodila uveče, a ne u zoru. I on je takav izašao na svjetlo dana. Moj smijeh, potom i podsmijeh, koji su me sprva, pri prvom pogledu na mog takvog pijetla obuzeli, ubrzo su bili zamijenjeni iskrenim divljenjem. I pored sramotnog znaka na svojoj plemenitoj glavi, on ni na trenutak nije izgubio ništa od svoga ponosa i svoga karaktera. I dalje se kretao uznosito, u svoj svojoj grimiznoj raskoši, kao da se ništa nije dogodilo.
Poslije su kiše s njegove krijeste sprale tu sramotu, poslije je, kao što sam već rekao, nažalost, i poginuo, ali ja i dalje pamtim njegovo držanje kao svoj nedostižan cilj.
Često zamišljam kako se moj prekrasni pijetao, posrane glave, dostojanstveno penje za govornicu samih UN u Njujorku. Iako je to samo slika koju zamišljam u svojoj glavi, zaista smatram da to zaslužuje.(Nedžad Ibrišimović, novembra, 2009)