Na današnji dan prije 31 godinu na školsko igralište u Srebrenici palo je nekoliko granata, ispaljenih sa srpskih položaja oko grada.
Na samom igralištu tada je ubijeno 74, a ranjeno više od 100 osoba. Od posljedica ranjavanja ukupan broj žrtava kasnije je porastao na 105. Ubijena su djeca, mladići, žene… Mnogi su ostali invalidi.
Udruženje “Srebreničke majke” i Memorijalni centar Potočari bili su danas organizatori obilježavanja godišnjice ovog strašnog zločina za koji niko nije odgovarao.
U proljeće 1993. godine ofanziva vojske Republike Srpske u Podrinju natjerala je kolone izbjeglih Bošnjaka u jedino mjesto u tom kraju koje je bilo pod kontrolom Armije BiH, u Srebrenicu koja je već tada bila pretrpana izbjeglicama.
U gradu od 7.000 stanovnika – 30.000 izbjeglica
U gradu u kojem je prije rata živjelo blizu 7.000 stanovnika, u ratu se našlo više od 30.000 ljudi, a u okolnim selima još toliko. Smrtonosni obruč oko Srebrenice postajao je sve uži, posebno nakon što su Srbi zauzeli Cersku i Konjević-Polje. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. Blizu 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice.
Početkom aprila se proširila vijest da je sklopljeno primirje i da uskoro dolaze trupe UN-a. Ljudi u Srebrenici su se malo slobodnije kretali ulicama. Na školskom igralištu su bili organizovani fudbalski turniri, svirala je muzika i tu se okupljalo najviše djece.
Na početku manifestacije sjećanja nakon himne i odavanja pošte ubijenim, prisutnima se na času istorije obratio Adem Mehmedović.
“Govorim onima, prije svega, koji su rođeni kasnije, a danas su ipak dovoljno odrasli i zreli da pamte i preuzmu obavezu odgovornosti u borbi za istinu i pravdu. Hans Ulens, uposlenik organizacije “Ljekari bez granica”, u pismu svom glavnom uredu u Belgiji opisao je kakav je haos vladao u bolnici nakon što su pale granate na igrališta i nakon što su ranjeni počeli pristizati u bolnicu: U dvadeset minuta stiglo je više od sedamdeset ranjenih, a među njima mnogi koji su bili beznadežni slučajevi. Za nekoliko minuta trebalo je donijeti bolnu odluku. Slučajevi s malim šansama za preživljavanje ili oni koji su trebali duže operacije odbijani su kako bi se drugima dala veća šansa za preživljavanje; logična odluka u ovakvim okolnostima, ali dramatična za majke, očeve i članove porodice kojima je rečeno da njihovo dijete, brat ili sestra moraju čekati. Za mnoge će od njih to biti prekasno.”
Mehmedović je kratki istorijski čas završio ovim riječima:
“Za zločin niko nije odgovarao, a dobro se zna ko ga je počinio. U dokumentu Vojske RS-a od 12. aprila 1993. broj 01-580-214/93 u dopisu Drinskom korpusu od strane bratunačke brigade stoji – u 14 časova i u 16 časova dejstovali smo iz svih artiljerijskih oruđa na pravcu Žuti most – Potočari – Srebrenica”, kazao je Adem Mehmedović.
“Molili smo se da granate ne padaju i da spasimo što više ranjenih”
Fadila Efendić, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“ u svom kratkom obraćanju se prisjetila tih tragičnih trenutaka.
“Djeca su danima bila u skloništima zbog granata koje su stalno padale na grad i poželjela su da se poigraju kao i sva djeca svijeta, međutim njihova mladost prekinuta je granatama koje su upućene sa srpskih položaja. Bila sam tada u Srebrenici i znam šta se desilo. Niko ne može opravdavati ovaj zločin i reći da nije bio genocid, da nije bio masakr. To je bio početak genocida i ubijanja građana Srebrenice”, kazala je Fadila Efendić.
Mediha Smajić je u to vrijeme imala 10 godina i sa roditeljima je iz rodnog Raševa u opštini Zvornik, kao izbjeglica, stigla u Srebrenicu i dobro se sjeća toga dana jer tada je ostala bez oca.
“Živjeli smo u blizini školskih igrališta. Otac je otišao da pomogne nekim porodicama smještenim u zgradama pored škole. Odjednom je nešto jako puklo i nastala je opća pometnja. Vidjela sam tijelo svog oca na jednom kamionu. Stradao je od gelera granate i više se ničega ne sjećam. Ukopan je u žurbi i pod granatama u mezarju u Kazanima. Nikad ne mogu zaboraviti taj dan i bol koju sam osjećala. Sa gubitkom oca tog dana nestao je i dio mene, ali morala sam naučiti da živim sa tim”, kaže Mediha.
Ona je u Srebrenici preživjela rat i zatim je ponovo došla u Srebrenicu gdje se udala i danas živi.
“Nažalost iz te krvave prošlosti ništa nismo naučili. U Srebrenici ne postoji mjesto gdje u toku rata nije prolivena nečija krv. Posebno su kritična mjesta masovnih ubistava, kao što su igrališta kod osnovne i srednje škole. Šta danas podsjeća stanovnike ovog grada, da je ne tako davno, na tom mjestu, ubijena srebrenička mladost? Betonska spomen ploča i godišnjica ubistava. Da se nismo grčevito borili, nikad na ovom igralištu ne bi bila postavljena ploča, koja govori o strašnom masakru nad podrinjskim Bošnjacima“, kaže za N1 Mediha Smajić.
Ramo Kadrić, zvani “Hljebara” je tada kombijem prevozio nastradale do bolnice. Preživio je ratnu golgotu Srebrenice, a davno se vratio u svoje selo Gladovići i nerado se sjeća tih dana.
“Ne volim da se sjećam toga, bilo je to kao u klaonici. Ranjene su samo ubacivali, ja sam ih samo vozio do bolnice ne razmišljajući o tome da i mene može pogoditi granata. Bio sam šokiran. Ljudi su kroz suze i plač tražili da pomognem nekom njihovom, a ne možeš svima odjednom pomoći. Samo sam molio Boga da granate ne padaju i da spasimo što više ranjenih.”
Ramo kaže kako u snu, i danas ponekad vrisne i probudi se. Njegova supruga, ističe da odmah zna o čemu se radi i da je opet sanjao rat i masakr na školskom igralištu.
Svake godine na komemoraciji je sve manje svedoka koji su prije 31 godinu bili na igralištu ili su učestvovali u zbrinjavanju ranjenika i nastradalih.
Zajednički tevhid za žrtve i Fatimu Husejnović
Ove godine nema ni Fatime Husejnović, tadašnje predsjednice i osnivačice ratnog Aktiva žena u Srebrenici, koje su nakon ovog maskara uz pomoć ljudi iz Civilne zaštite oprale krvava mjesta na igralištu, pokupile ostatke tijela i ukopali ih na mezarju u Kazanima.
Nedavno je preminula i ukopana je prije sedam dana nedaleko od igrališta, ali njeno svjedočenje ostalo je zapisano u autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi “Samrtno srebreničko ljeto ‘95.”.
Iz njenog opširnog podsjećanja na taj strašni događaj izdvajamo jednu rečenicu:
“Oko 10 sati sutradan prolazim pokraj igrališta i mjesta gdje se prethodnog dana dogodio zločin nad nedužnim civilima. Mrtvi su odvezeni. Psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni iz straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela.”
Nakon komemorativnog skupa na igralištu, za žrtve masakra i Fatimu Husejnović u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici održan je zajednički tevhid.
Danas, cvijeće na ogradi školskog igrališta, koje se tu može vidjeti još nekoliko dana nakon svake godišnjice i mala kamena spomen-ploča na tribinama, jedino su što podsjeća na taj tragični 12. april 1993. godine u Srebrenici.
Vijest koju niko nije objavio
Interesantno je da vijest o ovom masakru tada nije objavio nijedan medij, iako su informacije, putem radio veze, odaslane u svijet. Zvanična istraga nikada nije provedena, a i dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu 1995. godine.
Taj događaj je dugo godina, iz još uvijek nepoznatih razloga, bio svojevrsna tabu-tema. Tek dvanaest godina od završetka rata i sedam godina od početka povratka Bošnjaka u Srebrenicu, na inicijativu srebreničkog Udruženja žena po prvi put je obilježena godišnjica masakra.