Mnogi posjetioci su odrasli u staroj državi i došli su da obilježe Titov rođendan, koji je bio veliki državni praznik prije raspada Jugoslavije. Ali bilo je tu i mlađih ljudi.
Na stepenicama ispred dijela muzeja u kojem se nalazi specijalna izložba posvećena Titovom životu na posterima, umjetničkim djelima, artefaktima i svjedočenjima “običnih ljudi”, novinarka Guardiana je razgovarala sa 18-godišnjim Milošem Tomičićem, koji je nosio pionirsku kapu i maramu, obilježje jugoslovenske socijalističke omladine.
“Želio sam da vidim sliku tog vremena. To je bilo sjajno vrijeme. Svi su voljeli jedni druge. Moja mama je Srpkinja, tata je Crnogorac, a baka Hrvatica. Zapravo, moja porodica ima korjene širom Jugoslavije”, priča on.
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sačinjenu od šest republika – Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Makedonija, plus Kosovo – je osnovao Tito 1945. godine.
Cilj Titove države je bio ujedinjenje različitih etničkih i religijskih grupa u regionu pod sloganom “bratstvo i jedinstvo”.
Porast nacionalizma poslije njegove smrti 1980-tih je doveo do raspada države i krvavog rata 1990-tih.
Dugo je postojala priča da je Tito, gotovo pola vijeka, primoravao različite ljude da žive zajedno protiv svoje volje.
Ali 30 godina kasnije mnogi i dalje gaje duboku privrženost zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada, piše Guardian.
U Srbiji, 81 posto ljudi smatra da je raspad bio loša stvar za zemlju. U Bosni, koja je oduvijek bila najmultikulturalnija republika, 77 posto ljudi dijeli ovo mišljenje. Čak i u Sloveniji, prvoj eks-jugoslovenskoj zemlji koja se pridružila Evropskoj uniji i koja se naširoko smatra “najuspješnijom”, 45 posto njih i dalje misli da je raspad bio loša stvar. Naklonost prema starom sistemu često se naziva “jugonostalgija”.
Međutim, Larisa Kutović, politička antropološkinja iz Sarajeva koja izučava postjugoslovenski identitet u Bosni, kaže da treba biti oprezan sa ovim terminom.
“Postoji veliko poštovanje prema socijalističkom periodu, a to je povezano s ekonomskim rastom i znatnim poboljšanjem životnog standarda. Propala obećanja jugoslavenskog projekta blijedila su s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina jugoslavenskih država je poslije rata doživjela veliki ekonomski pad i još uvijek ima veliki odliv mozgova”, istakla je Kurtović.
Ukazano je da posebno Bosnu i Hercegovinu i Srbiju pogađaju politički sukobi, dok njihova socijalistička, utopističko-brutalistička infrastruktura, među kojima su velika stambena naselja i željeznica, propada. Ocijenjeno je da su se Hrvatska i Slovenija stabilizirale članstvom u Evropskoj uniji, dok u ostalim republikama bivše Jugoslavije postoji sumnja da će ikada postati članicama Unije.
Neki se pitaju da li se u prošlosti mogu pronaći bilo kakva rješenja za budućnost. Kurtović se pozvala na pokrete za radnička prava, koji su se u Bosni i Hercegovini pojavili u posljednjoj deceniji, a koji su zasnovani na jugoslavenskom radničkom samoupravljanju.
“Riječ je o sistemu specifičnom za Jugoslaviju”, ukazala je i dodala da se razlikuje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.
Guardian je Jugoslaviju izdvojio kao državu koja se dosta razlikovala od zemalja Istočnog bloka te koja je nastojala imati uravnotežen odnos prema Zapadu i Istoku. Mnogi posjetioci Titovog groba spomenuli su snagu jugoslavenskog pasoša te su istakli da su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.
George Peraloc je 1989. rođen u Sjevernoj Makedoniji, ali trenutno živi u Bangkoku. Prema njegovim riječima, kada god mu je potrebna neka birokratska usluga, kao što je otvaranje bankovnog računa, u Tajlandu ne mogu da pronađu Sjevernu Makedoniju, ali mogu pronaći Jugoslaviju.
Među onima je koji smatraju da bi i dalje imali koristi od Jugoslavije te je napomenuo da je sva infrastruktura iz socijalizma, a da se sada ona raspada.
Navedeno je i to da postoje oni koji nastoje održati antifašističko, antinacionalističko nasljeđe ovog dijela svijeta, koje se pokušalo revidirati ili izbrisati ratovima. Između ostalog, na Balkanu i šire, postoji horovi koji pjevaju partizanske pjesme. Jedan takav hor postoji u Beču, a nazvan je 29. novembar, po datumu proglašenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1945. Njime se nastoji prevazići nacionalizam koji je nastao u dijaspori nakon rata na području bivše Jugoslavije.
Petar Korčnak je obrazložio zašto je 2020. pokrenuo podcast “Sjećanje na Jugoslaviju”.
“Dok sam odrastao činilo mi se da je Jugoslavija raj”, rekao je i dodao da su mnogi čehoslovački disidenti pobjegli u Jugoslaviju.
Istakao je da su mnogi disidenti iz ostalih država Istočnog bloka, kao što je Rumunija, utočište pronašli u Jugoslaviji.
Amela Išerić je s porodicom tokom rata izbjegla iz Bosne i Hercegovine u Sjedinjene Američke Države. Kako je kazala, kao dijete je imala utisak da je Jugoslavija bila najljepše vrijeme i da je sve bilo harmonično. Kasnije je promijenila mišljenje.
“Kada sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju”, izjavila je, a kao razlog za to je navela nedostatak prava za LGBT osobe i suprotstavljanje političkim neistomišljenicima.
Međutim, kako je naglasila, i dalje se može poistovjetiti s duhom Jugoslavije, piše Guardian.