„Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija koje podsjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energično i mirno.”
Ovu rečenicu zapisao je reporter Novosti 1928. godine opisujući Josipa Broza Tita nakon nastupa pred sudom u Zagrebu koji ga je osudio na strogu kaznu zatvora zbog komunističke djelatnosti.
„Svi su bili fascinirani njegovim pogledom. Očima je ostavljao utisak i na prijatelje i na neprijatelje”, kazao je za BBC na srpskom Jože Pirjevec, slovenački istoričar i autor dvotomne Brozove biografije Tito i drugovi u kojoj je cijelo poglavlje posvećeno upravo Titovim očima i započeto pomenutim citatom.
Tito je umro u Ljubljani 4. maja 1980. godine, a dok je njegovo tijelo Plavim vozom putovalo ka Beogradu, na beogradski aerodrom počele su da pristižu strane delegacije.
„Sahrane Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea su, u smislu veličine i pompe, bile veoma slične Titovoj”, kaže Geoffrey Swain, profesor emeritus Univerziteta Glazgov i autor Titove biografije.
U Beogradu se 8. maja 1980. okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, zabilježili su u knjizi Titova poslednja bitka autori Stane Ivanc i Radoslav Mirosavljev.
„Iz raznih izveštaja vidimo da je to bio najveći broj stranih delegacija na visokom nivou koje su se sastale”, kaže Ivan Ivanji, književnik i Titov prevodilac.
Od Brezhneva do Margaret Thatcher: „Omaž Titovim idejama”
Sve svjetske agencije prenijele su kao hitnu vijest o Brozovoj smrti, a u Alžiru je prekinuto zasjedanje centralnog komiteta koji je minutom ćutanja odao počast jugoslovenskog predsjednika, zabilježeno je u knjizi Titova poslednja bitka.
U Jugoslaviji je proglašena sedmodnevna žalost.
U ambasadi SFRJ u Washingtonu, zazvonio je telefon.
Slušalicu je podigao jugoslovenski ambasador Budimir Lončar – sa druge strane bio je američki predsednik Jimmy Carter.
„Nazvao je da mi izrazi saučešće u ime Vlade i naroda i da kaže da razmišlja da dođe na sahranu, ali da ima neke probleme unutrašnje politike”, prisjeća se za BBC na srpskom Lončar.
Carter će se u avion za Beograd ipak ukrcati tek nešto više od mjesec dana nakon Titove smrti.
Tako je izbegao susret sa generalnim sekretarom Komunističke partije Sovjetskog saveza Leonidom Brezhnevim i još nekim političkim protivnicima iz svijeta, još uvijek podijeljenog Hladnim ratom, koji su se okupili u Beogradu tog 8. maja.
Hladni rat, period napetosti između Sjedinjenih Država, Zapadnog bloka, i Sovjetskog saveza, Istočnog bloka, nastao posle Drugog svetskog rata, stvorio je bipolarni svet, kaže Swain.
„Karter je vjerovatno podlegao pritisku republikanaca. Bio je to možda znak da će bipolarni svijet, u kome se Tito tako dobro snalazio, početi da se mijenja”, dodaje.
Od Tita su se 8. maja u Beogradu, između ostalih, oprostili i Leonid Brezhnev, britanska kraljica Elizabetha Druga i premijerka Margaret Thatcher, indijska premijerka Indira Gandhi, predsjednik Rumunije Nicolae Ceaușescu, prvi predsjednik Sjeverne Koreje Kim Il Sung, Kenneth Kaunda, predsjednik Zambije i Sadam Husein, predsjednik Iraka.
„To je bio omaž Titu i dokazao je su njegove ideje imale neki uticaj”, smatra Pirjevec.
Ljudi sa Zapada, sa Istoka, iz Afrike, Amerike, Azije – svi se poklonili Titu kao čovjeku koji je interpretirao dve ideje, dodaje.
„Prva je pravo svakog naroda da živi samostalno, a druga da svaki čovjek ima pravo da uspostavlja sopstveni život”, kaže.
Snaga Titove Jugoslavije u bipolarnom svijetu
Pogrebna povorka sa Titovim tijelom stigla je do zgrade Skupštine SFRJ u Beogradu 5. maja.
Kovčeg sa posmrtnim ostacima prikriven je jugoslovenskom zastavom i izložen u centralnom holu.
U naredna dva dana, holom će proći delegacije sa svih meridijana kako bi položile cvijeće i vijence i izjavile saučešće.
„U nizu delegacija stajali su zajedno ljudi koji pripadaju različitim strankama i koji iza sebe imaju godine teških međusobnih sukoba”, opisano je u knjizi Poslednja Titova bitka.
Prisustvo velikog broja stranih delegacija profesor Swain pripisuje Titovim uspjesima od dvije i po decenije ranije – uspjehu politike Pokreta nesvrstanih.
Kada je sa premijerom Indije Jawaharlalom Nehruom i predsjednikom Egipta Gamalom Abdelom Nasserom 1956. na Brionima potpisao deklaraciju o zajedničkoj saradnji i tako udahnuo život Pokretu nesvrstanih – skupu zemalja neprivrženih ni Istoku, ni Zapadu – Tito je započeo politiku kojom je Jugoslaviju pokušao da približi podijeljenom svijetu.
„Ta politika ima korijene u ranim pedesetim godina, kada je Tito uspješno rekao ‘ne’ Staljinu”, kaže.
Tito je tada poveo drugu komunističku revoluciju u svetu, kaže Swain.
Pokret nesvrstanih imao je uspjeha na dva nivoa, objašnjava.
„Diplomatski, Jugoslavija se našla na čelu velike grupe zemalja u razvoju, od kojih su neke, poput Indije, potencijalno bile veoma moćne”, kaže.
Politika nesvrstanih pomogla je Jugoslaviji i ekonomski, makar kratkoročno, dodaje.
„Tito je bio vješt u igri – migom kojim bi pokazao da će se približiti Sovjetskom savezu mogao da dobije zajmove sa Zapada, a signalizirajući ka Istoku da bi mogao da se približi Zapadu, mogao je da dobije sovjetsko oružje”, kaže Swain.
Posljednji susret pred televizorom
Kada je pogrebna povorka 8. maja, oko podneva, krenula iz zgrade Skupštine ka Dedinju, gdje će Tito biti sahranjen u Kući cveća, Ivan Ivanji, Titov prevodilac za njemački jezik, sjedio je u holu Saveznog izvršnog veća, današnje Palate Srbija.
„Radio sam u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove u Ministarstvu inostranih poslova. Bio sam na raspolaganju stranim delegatima koji će tuda prolaziti”, sjeća se.
Na televiziji je, kao i veliki broj Jugoslovena, pratio šta se dešava na beogradskim ulicama na kojima su se okupile rijeke ljudi iz čitave zemlje kako bi se oprostile sa Titom.
„Kada su kazaljke na časovnicima počele da se bliže podnevu, počele su da se prazne ulice u svim jugoslovenskim gradovima, selima i zaseocima.
„Samo duž onih nekoliko kilometara između Savezne skupštine i Dedinja nije bilo nijednog mjesta. I skoro nijednog glasa”, ovako je opisana atmosfera u Beogradu u knjizi Titova poslednja bitka.
„Bila je to veoma čudna situacija. Nama su postavili jedan veliki televizor u holu, tako da je tamo sjedilo nas nekoliko diplomata, ljudi iz bezbjednosti, nešto službenika i gledali smo sahranu”, sjeća se Ivanji.
Za zaposlene u Ministarstvu spoljnih poslova Titova smrt nije bila iznenađenje.
„Svakog dana smo dobijali u podne lekarske biltene koji su bili otvoreniji nego što se serviralo stanovništvu, tako da smo danima unaprijed znali”, kaže.
Posljednji put, Ivanji je video Tita na konferenciji Nesvrstanih u Havani, u septembru 1979. godine.
Konferenciji, čiji je domaćin bio predsjednik kubanske vlade Fidel Kastro, prisustvovalo je 95 punopravnih članova pokreta.
„Moj glavni jezik, njemački, u Havani nije bio u upotrebi, pa sam svake noći radio na biltenu o tome ko je sa kim razgovarao u raznoraznim komisijama. Primjerak biltena nošen je Titu”, priča Ivanji.
Titovo zdravlje je tada već bilo narušeno. Ipak, na kraju samita priredio je ručak da bi se oprostio od učesnika.
„Priredio je ručak iako su mu savjetovali da zbog narušenog zdravlja ostavi to za Beograd”, dodaje Ivanji.
Na tom ručku razmijenili su posljednje riječi.
„Kada smo krenuli, rekao mi je: ‘Hvala ti, znam šta si radio. Bio si dobar’. On je uvek svakog hvalio”, sjeća se Ivanji.
Tada je, kaže, primijetio isto što i posljednjih nekoliko godina Titovog života.
„Sjedio sam često pored njega kao prevodilac i ponekad sam imao utisak da je, kada kamere nisu uperene ka njemu, skidao masku i izgledao očajno”, kaže.
Mislio je da su za to zaslužni bolovi zbog narušenog zdravlja.
„Ipak, možda je on znao šta će se dogoditi (raspad zemlje nakon njegove smrti). Em je bio bolje obavješten od svih drugih, em je bio politički talenat, da ne kažem genije”, primjećuje Ivanji.
Titov eksperiment
Budimiru Lončaru su se javljali brojni političari i senatori – svi su, kaže, željeli da budu dio delegacije koja će iz Sjedinjenih Država doputovati u Beograd na sahranu.
Broj ljudi u delegaciji bio je ograničen na zvaničnike – to je rekao i Davidu Rockefelleru, tada direktoru Chain Manhattan banke, kada ga je nazvao telefonom.
„Rekao sam da se očekuju zvanični predstavnici, ali on je želio da prisustvuje sahrani mimo delegacije, kao čovjek koji je gajio visoko poštovanje prema Titu”, priča Lončar.
Preporučio je Odboru za sahranu da to prihvati i Rockefeller je 8. maja bio u Beogradu.
„To pokazuje do koje mjere je Titova smrt izazvala interes i poštovanje”, kaže Lončar.
Za ogromnu pažnju za Titovu sahranu zaslužne su dvije stvari, smatra.
„Jedna je odnos prema Titu i njegovom međunarodnom djelovanju, a druga je brigu za sudbinu Jugoslavije koja je u to vrijeme bila jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanih”.
Novom rukovodstvu Jugoslavije je, smatra, bila potrebna podrška da nastave isti put koji je Tito vodio na međunarodnom planu.
„Kada je Lazar Koliševski drhtavim glasom rekao da preuzima Predsjedništvo, ja sam u sebi pomislio i rekao ženi – uspjelo je, ide”, sjeća se Ivanji.
Koliševski bio je prvi predsjednik Predsjedništva SFRJ poslije Brozove smrti. Predsjednici su se mjenjali na svakih godinu dana iz različitih federalnih republika – sve do početka posljednje decenije 20. vijeka.
„Nije uspjelo”, dodaje Ivanji.
Ipak, glavne ideje Titove politike – smanjenje nejednakosti i otpor okupatorima – koje je okupila pola svijeta na sahrani, aktuelne su i danas, smatra Pirjevec.
„Pandemija u kojoj živimo, stvorila je krizu i neokapitalizma. Mislim da su ove ideje još otvorene, još ih nismo riješili. Ne znamo kako će čovječanstvo preživjeti ako ih ne rješimo”, kaže.