Radio je kao učitelj, potom kao nastavnik, u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo najprije radi kao nastavnik, da bi 1948. godine postao urednik u Kulturnoj redakciji Radio Sarajeva. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije “Veselo veče” i “Udruženja književnika BiH”.
Pandžo je pisao poeziju, prozu i dramske tekstove za djecu i odrasle.
Osnovna preokupacija i tema u njegovim djelima je tema djece sa sela, njihovih prvih susreta sa gradom, sumnja, nedoumica, strahovi i uzmicanja pred zagonetnim i nepoznatim. Iz svog hercegovačkog miljea donio je naklonost prema prirodi, odakle je potekla čista poezija samoće i ljubavi prema zavičaju. Pretakao je svoja osjećanja i izražavao psihologiju mladih u dodiru s novim, njima stranim i nepoznatim. U zavičaju je nalazio poticaje za pjesmu i priču o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom putu u život. Po uzoru na svoje prethodnike, među kojima je osim Zmaja Jovanovića uočljiv trag usmene i pisane narodne poezije i priče, prije svega Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume.
Šukrija Pandžo pisao je ritmički ujednačenu poeziju s elastičnim i pokretljivim rimama. Pjesnik je blagosti i dobrote, radosti i malih tuga. Najuspjelije su mu pjesme o djetinjstvu, a ne pjesme djetinjstva o sebi. Kao prozaist njegovao je tip tzv. školske i seoske pripovijetke, u kojoj je pouka bila realnost dječijeg života.
Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH; za zbirku pjesama “Razgovori” (1954) i za zbirku priča “Samo još kosovi zvižduću” (1961). Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna iste godine Josip Broz Tito mu dodjeljuje Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Šukrija Pandžo je umro u 74. godini života, 30. maja 1984. godine, u Sarajevu.