Dovođenjem Armina Hodžića vjerovatno najtalentovanijeg Željinog izdanka u posljednjih 30-tak godina (računajući tu čak i najboljeg bh. igrača svih vremena Edina Džeku, koji jeste zabijao po 70 golova u omladinskim kategorijama, ali koji po sposobnostima i onim što se na engleskom naziva “pure talent” nije bio ni blizu budućem igraču Liverpoola, Dinama, Fehervara i Kasimpase) Uprava kluba poslala je poruku na više adresa.
I ona s može tumačiti najmanje dvostruko, u zavisnosti iz kojeg ugla želimo posmatrati situaciju.
Kao što je svojevremeno predstavljalo poruku kada je klub s Grbavice poslao ponudu na Koševo za Harisa Duljevića od 400.000 KM, da je klub moćan, jak i stabilan, što se ispostavilo potpunom glupošću i zanesenjaštvom koje je kasnije doprinijelo finansijskoj “diskonsolidaciji” (dovođeni su i kunto i panto, više promašaja nego istinskih pojačanja i razumnih poteza), tako je današnji povratak Armina Hodžića poruka prvo ostalim timovima Premijer lige da je vodstvo kluba odlučno u nastojanjima da se odlijepi od aveta skorije prošlosti. Ovim tempom sigurno će u tome i uspjeti.
Druga je poruka Edisu Mulaliću.
Da se ne lažemo, kao što današnji Željo nije isti kao prije godinu i po sve do povratka Mulalića, Štilića, Cocalića, dolaska Santosa… tako ni Armin Hodžić nije isti igrač kao što je bio u Dinamu ili reprezentaciji BiH.
I ne treba stvarno biti mnogo pametan da bi se to zaključilo. Poruka Mulaliću, odnosno dovođenje njega u nezgodnu poziciju, odnosi se na to da nakon poraza više neće imati više prostora za jadikovke, budući da je i ovakav Armin Hodžić Pele za bh. uslove. Treba ga samo malo “dozvati”, kao što se dozivalo Štilića u avgustu 2019. nakon nekoliko mjeseci neigranja. A ko treba da ga doziva? Mulalić!
Hodžićev ponovni angažman poruka je međutim i Clarismariu Santosu, vjerovatno najzanimljivijem igraču za potencijalni inozemni angažman. Nije tajna da Uprava Želje trenutno, među raznim problemima ima i problem oko produženja ugovora Santosu.
Takvi su današnji igrači, posebno u ovom siromaštvu od Premijer lige.
Pokažeš se malo, neki ti klub da šansu i napravi od tebe ozbiljnijeg igrača nego što si bio prije pola godine kada si s nekim drugim timom ispao iz lige i šta ćeš ti – tražiti odmah da ideš. Po mogućnosti na zapad i za šestorostruko veću platu.
Razumljivo je to u neku ruku, ali u drugu, a primjera je mali milion, igrači se, žureći, najčešće prevare. Evo posljednji primjer Kemala Osmankovića od kojeg su ovdje napravili stoperčinu, ali avaj…
Poruka koja je odaslana prema Santosu glasila bi otprilike ovako: S ovom ekipom i možda još jedno, dva pojačanja, uz vrijeme potrebno da se uigraju svi kao stroj, i ti dragi Santose, pa i Armine Hodžiću, i jedan i drugi, lakše ćeš se i bolje prodati bilo gdje, nego što biste da odete nakon prva dva-tri bljeska.
I svi će onda tako biti na dobitku, i klub i igrači i navijači. Skauting, pregovaranje, ulaganje novca i vremena, pa neko davanje cijelog sebe za nešto, tek bi tada dobili konačni smisao i bili kapitalizirani.
Armin Hodžić ove godine sigurno neće puno pomoći razvijanju igrača oko sebe, ali u ovom trenutku sa Štilićem, Hodžićem, Krpićem, Željezničar je raj za mlade igrače koji žele brzo da napreduju.