U kafani u kojoj jedni piju rakiju, drugi vino a treći šerbe; ne može doći ni do kakvog dogovora

Zasigurno mu vjetar u leđa u ostvarivanju tog sna daje i prekodrinski lider Aleksandar Vučić, koji voli da „ćaska“ sa „predsjednikom“ Dodikom i, očito, s njim planira realizovati svoje namjere vezane za rješavanje kosovskog pitanja.

Tako bi, po toj logici, najvjerovatnije dio teritorije Kosova, koji je prema srpskom političkom narativu amputiran od Srbije, bio „nadomiren“ novom amputacijom – amputacijom Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.

     Slijedom one narodne: „I vuk sit i ovce na broju“, konačno bi bilo: „I Vučić sit i svi Srbi na broju.“

    Ali, desi li se takvo nešto, šta će biti sa onim: „…i mirna Bosna“?

    Može li Bosna i Hercegovina nakon toga uistinu ostati mirna ili bi postala bure baruta koje bi moglo zapaliti ne samo nju nego i širi prostor Balkana?

   Mlake su reakcije na objašnjenja Dodikovih snova i svakodnevne priče o „nemogućnosti održivosti Bosne i Hercegovine“.

    Mlake.

    Bošnjački lideri međusobno posvađani sliježu ramenima i čekaju šta će međunarodna zajednica reći. Očekuju da ona uzme mač u ruke i ratuje za nesposobne bosanskohercegovačke političare.

    Ona to zasigurno nije i nikada neće činiti.

    Poodavno je pustila dejtonskog duha iz boce krilaticom: „U Bosni se sve može mijenjati ukoliko se tri strane međusobno dogovore“ i tako odgovornost za sve eventualne nedaće skinula sa sebe.

    No, šta u Bosni i Hercegovini može biti ukoliko međusobnog dogovora ne bude?

    Svašta.

   Takvog dogovora nema, a lideri sve, svojim „kurčenjem“, čine da do njega ne dođe. Očito, od toliko velelepnih državnih institucija ne mogu pronaći pogodnu kafanu za razgovor.

    U kafani u kojoj jedni piju rakiju, drugi vino, a treći šerbe, ne može doći ni do kakvog dogovora, čak ni dogovora oko toga koju će bosanskohercegovačku pjesmu orkestar svirati. Jedni bi da note budu na srpskom, drugi na hrvatskom, treći na bosanskom.

    A orkestar, jadan, ne zna kome da ugodi.

   A država čeka.

   I propada.

    Nije ovo prvi put da Dodik javno govori o čemu sanja. Svojevremeno je u emisiji „Ćirilica“ jedne srbijanske televizije detaljnije pojasnio kako mu niko ne može zabraniti da sanja o tome da Srbija, uz Republiku Srpsku, dio Kosova, dio Hrvatske i Crne Gore, bude jedna država.

    Na to njegovo pojašnjenje gotovo da nije bilo ozbiljnih političkih reakcija.

    Da li je razlog tome što i bošnjački lideri imaju neke svoje snove, za čije im ostvarenje Dodikove riječi jesu voda koja pokreće vodenicu na njihovom mlinu, ili jednostavno za gledanje televizije nemaju vremena?

    Treći, hrvatski entitet, sve je češća tema.

    A nakon njega?

    Ko zna.

    Kada političari počnu crtati granice na salvetama, ne treba se čuditi ako se jednog dana neko zapita gdje će završiti njegova kuća, njiva, fabrika, groblje ili država.

    Jer granice na papiru crtaju političari.

   Granice na terenu plaćaju građani.

   I to često životima.

    Studentski protesti u Srbiji ozbiljno su uzdrmali politički komfor Aleksandra Vučića. Njegov narod, kako to često biva, grize na političku udicu, dok se istovremeno sve teže živi.

    Milorad Dodik mu dođe kao mečka koju misli da obrće oko svog prsta.

   Međutim, Mile ne bi bio Mile kada bi uvijek igrao onako kako drugi očekuju. Sve češće iz džepa u džep prevrće rješenje o dvojnom državljanstvu i počinje sanjati još neke snove vezane za to da ponovo postane ne lažni, već istinski „predsjednik“ – ako ne Republike Srpske, onda Srbije.

   Ispuni li taj svoj san, Vučiću neće biti lako.

   Teško bi ga mogao ubijediti da se zemlja na čijem bi čelu bio zove „Velika Srbija“.

   Dodik bi je, zasigurno, zvao:

   „Velika Republika Srpska.“

   A građani?

   Oni bi vjerovatno ponovo dobili zastave, pjesme, mitinge i govore.

    I ponovo bi ostali bez odgovora na pitanje: od čega će živjeti?

    O čemu sanjaju Bošnjaci teško je znati iz razloga što jedno pričaju, a drugo rade.

   Javno se zalažu za cjelovitu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, a praktično malo rade na tome da ona cjelovita ostane i opstane.

    Država se ne brani samo zastavom.

   Ne brani se ni povremenim patriotskim govorima.

   Ne brani se ni slikom sa stranim ambasadorom.

    Država se brani institucijama koje rade, zakonima koji vrijede za sve, ekonomijom koja ljudima omogućava dostojan život, školama iz kojih djeca ne odlaze i pravosuđem kojem građani vjeruju.

   A prije svega – država se brani odgovornošću njenih političkih elita.

   Ako vlastiti građani izgube vjeru u državu, političari mogu svakog dana govoriti o patriotizmu, ali će njihova riječ biti sve praznija.

   „I Bog je od nas digao ruke“, govore građani.

    Učini li to još i međunarodna zajednica, džaba će nam biti što „narod zna“ ili šta narod hoće.

   Počne li svako realizovati svoje snove, Bosne i Hercegovine ni na mapi neće biti.

    Postoji još jedan problem o kojem se malo govori.

   To je lihvarski odnos stranačkih prvaka prema vlastitom narodu i prema državi.

    Lihvar ne daje novac da bi pomogao čovjeku.

   On daje novac da bi kasnije uzeo mnogo više.

   Na sličan način, naši politički prvaci godinama nude narodu ono što mu je najskuplje – strah, nacionalnu pripadnost, ugroženost, prošlost i obećanje da će ga oni „zaštititi“.

   A zauzvrat traže glas. I vlast. I fotelju.  I kontrolu nad javnim preduzećima.  I budžet. I uticaj.  I još jedan mandat…

    Narodu se tako prodaje ista roba svakih nekoliko godina. Samo je pakovanje drugačije.

    Jednima se kaže da im prijeti Sarajevo. Drugima da im prijeti Banja Luka. Trećima da im prijeti majorizacija.

    Jednima se obećava nacionalna država. Drugima treći entitet. Trećima nezavisnost.

    A svima zajedno – Evropa. Samo što je ta Evropa uvijek nekako za četiri godine daleko.

   Kada bi građani prestali strahovati jedni od drugih, počeli normalno razgovarati i shvatili da ih mnogo više povezuju prazni novčanici, odlazak djece, korupcija, nezaposlenost, loše zdravstvo i pravna nesigurnost nego nacionalne razlike, mnogi politički prvaci ostali bi bez najvažnijeg političkog goriva.

Straha.

Zato se strah održava. Zato se prošlost neprestano vraća. Zato se svaka politička kriza pretvara u nacionalnu. Zato se svaka kritika vlasti pokušava predstaviti kao napad na narod. A narod nije isto što i stranka. Predsjednik stranke nije narod. Vlada nije narod. Parlament nije narod. I država nije privatno vlasništvo političkih lidera.

   Bosna i Hercegovina bi, umjesto da se takmiči ko će prije prema Evropskoj uniji, mogla postati zemlja u kojoj se političari takmiče ko će više udaljiti građane od nje. A Evropska unija nije samo geografski pravac. Ona bi trebala značiti uređene institucije, vladavinu prava, odgovornost vlasti, ekonomsku sigurnost i mogućnost da čovjek svoje pravo ostvari pred institucijom, a ne preko stranačke veze. Ali kako prema Evropi kada se političari još uvijek ne mogu dogovoriti ni oko toga šta je država? Kako prema Evropi kada je svaka institucija predmet političkog plijena? Kako prema Evropi kada se izborni pobjednik često ponaša kao da je pobijedio državu, a ne političkog protivnika? Kako prema Evropi kada se zakoni primjenjuju selektivno, a građani uče da je najvažnije pitanje: „Čiji si?“ Evropa ne može biti samo zastava koju političar podigne kada mu trebaju evropski fondovi, a spusti kada mu evropski standardi počnu smetati. Evropski put traži nešto mnogo teže od govora. Traži odricanje od političke samovolje. Traži institucije koje će biti jače od pojedinca. Traži državu u kojoj predsjednik stranke ne može biti važniji od zakona. A upravo je to ono čega se mnogi naši politički prvaci najviše plaše. Jer u uređenoj državi političar nije gospodar. On je službenik građana.

    Bosna i Hercegovina jeste zemlja apsurda.

   Samo je u njoj moguće da neki gilipter, diler droge ili drugi društveno sumnjiv lik prozove bilo koga za bilo šta, a da nakon toga ode do prve kafane i svima priča: „A jesam ga sjebo.“ Prozvani se na sve načine mora braniti, dokazivati da su optužbe protiv njega neosnovane, ali se teško ikada može potpuno oprati. Uvijek će za njim neko govoriti: „Gdje ima dima, ima i vatre.“ „Što nisu klevetali nekog drugog?“

Laž je postala dio naših predizbornih igara u kojima kao da je sve dozvoljeno. „Taj i taj ubio onog.“ „Silovao djevojčicu.“ „Ukrao.“ „Pronevjerio.“ „Dilao drogu.“ I ko će sve znati šta slušamo svakoga dana. Imena „ubica“, „pljačkaša“, „silovatelja“ i drugih kriminalaca pljušte u elektronskim i pisanim medijima. Samo se „prozvani“ osjećaju nelagodno. Svi ostali se smiju, snebivaju i šute. Ne rade ništa. Oni koji ih javno optužuju često ne podnose tužbe protiv njih. Tužioci i sudije, iako nezavisni – kakve li ironije – čekaju pismene prijave i krčme budžetska sredstva za svoj nerad. A vrijeme prolazi. U međuvremenu, običan čovjek gubi vjeru da pravda postoji. A kada građanin izgubi vjeru u pravdu, počinje gubiti vjeru i u državu. To je mnogo opasniji proces od bilo kojeg političkog govora. Država koju jedan dio njenih građana ne osjeća kao svoju teško može opstati bez obzira koliko se neki uspinjali da je održe u životu. Bosna i Hercegovina danas vegetira samo zbog potreba političkih elita, njihovih fotelja i drugih pozicija. No, takvi je, uprkos jakoj želji za bogaćenjem, ne mogu održati u životu bez ruku, leđa i krvi onih koje su gotovo svi izdali: Birača koji sve češće protestuju pred vladama – vladama koje su sami izabrali. Onih koji rove po kontejnerima tražeći koricu hljeba. Onih kojima u potrazi za poslom „otpadoše“ i ruke i noge. Onih koji nakon četrdeset godina rada svojom penzijom ne mogu prehraniti porodicu. Oniih koji svoju djecu ispraćaju na autobusima i aerodromima. Onih koji ostaju sami u gradovima i selima dok im djeca grade tuđe države. No, imaju li takvi ljudi uopšte više želje da ovakvu Bosnu i Hercegovinu brane? To je pitanje koje bi svaki politički lider morao sebi postaviti. Jer čovjek koji nema posao, čovjek koji nema pravdu, čovjek koji ne može liječiti dijete, čovjek koji čeka godinama na posao, čovjek koji odlazi iz zemlje – teško može biti oduševljen pričama o tome ko je čiji narod i ko će gdje povući novu granicu. Dodik to zna. Zato pušta balone o raspadu Bosne. A za mnoge od tih balona niko nema ni običnu iglu.

   Kada političar više nema šta ponuditi građaninu, on mu ponudi neprijatelja. Kada nema novu fabriku – ponudi mu novu podjelu. Kada nema bolje zdravstvo – ponudi mu nacionalni interes. Kada nema pravdu – ponudi mu istoriju. Kada nema odgovor zašto mladi odlaze – pita ga kojoj naciji pripada. Kada nema rezultat – pronađe krivca. I tako godinama. Narod se svađa. Stranke pobjeđuju. Političari ostaju. A djeca odlaze. To je možda najveći poraz ove zemlje. Neće Bosnu i Hercegovinu uništiti samo eventualna promjena granica. Može je uništiti i tiho pražnjenje. Odlazak mladih.

Nestanak povjerenja. Nestanak nade. Nestanak osjećaja da se ovdje može normalno živjeti. Jer država može nestati i prije nego što nestane sa karte. Može ostati njeno ime, zastava, himna, institucije i granice, a da u njoj više nema ljudi koji vjeruju da je ona njihova.

    U vrijeme iščašenih rijaliti programa kao da je čitava Bosna i Hercegovina postala rijaliti prostor u kojem je „cool“ ukrasti što više, zastrašiti nekoga, zapaliti automobil, prevariti državu ili političkog protivnika. Što više kradeš ili učiniš drugih nedjela – veća si faca. Umjesto da tužioci i sudije stvarno gone lopove, ubice i kriminalce, da ne čekaju da lopovi, ubice, ratni zločinci i drugi kriminalci sami sebe tuže, oni će svoju „revnost“ često pokazivati na sirotinji koja nije mogla platiti grijanje, račun za struju ili odvoz smeća. A onda nam isti takvi političari objašnjavaju da moramo biti spremni braniti državu. Koju državu? Onu u kojoj se zakon primjenjuje na siromašnog, a za moćnog se traži rupa u zakonu? Onu u kojoj političar može mjesecima, godinama i decenijama raspirivati nacionalne tenzije, a obični čovjek odgovara za mnogo manje?

Onu u kojoj se djeca uče da je najvažnije biti „naš“, a ne biti čovjek? Ako takvu državu treba braniti, onda prvo treba pitati političare šta su oni učinili da bi građani imali razlog da je brane.

   Najstrašnija riječ koju možemo ponovo izgovoriti jeste – rat. Ne zato što je rat nemoguć, nego zato što ga je previše lako prizvati, a gotovo nemoguće kontrolisati kada jednom počne. Zato svaki političar koji se igra teritorijama, narodima, granicama i istorijskim traumama mora znati da ne igra šah. Figure nisu drvene. To su ljudi. To su djeca. To su roditelji. To su kuće. To su groblja. To su životi. Jednom kada se zapali fitilj, više nije važno ko ga je prvi zapalio. Važno je koliko će ljudi stradati dok ga neko ne ugasi. Zato je krajnje vrijeme da se politički lideri prestanu ponašati kao vlasnici svojih naroda. Nisu oni vlasnici. Narodi nisu njihova imovina. Država nije njihova prćija. Republika Srpska nije privatno vlasništvo Milorada Dodika. Bosna i Hercegovina nije privatno vlasništvo bošnjačkih političkih lidera. Ni Hrvati nisu privatno vlasništvo svojih političkih predstavnika. Građani ne smiju biti taoci stranačkih interesa.

    Bosna i Hercegovina ima samo jedan razuman odgovor na sve političke snove o novim granicama: Jačati državu u kojoj će svaki njen građanin imati razlog da ostane.

Državu u kojoj će Srbin, Bošnjak, Hrvat i svaki drugi građanin moći reći: „Ovo je moja država.“ Državu u kojoj će se čovjek zapošljavati zbog znanja, a ne zbog stranačke knjižice. Državu u kojoj će tužilac goniti kriminalca bez obzira na to kojoj stranci pripada. Državu u kojoj će sudija suditi po zakonu, a ne po političkoj temperaturi. Državu u kojoj će političar nakon izbora polagati račun građanima, a ne samo stranačkom šefu. Državu koja će djeci nuditi budućnost, a ne pasoš i kartu u jednom smjeru. Državu koja će svoje sporove rješavati u parlamentu, a ne na ulici. Državu koja će prema Evropi ići institucijama, zakonima i odgovornošću, a ne samo deklaracijama. Alternativa tome nije „Velika Srbija“. Nije ni „treći entitet“. Nije ni bilo koji drugi politički san. Alternativa je mnogo opasnija: novo nepovjerenje, nova mržnja, nove podjele i, ne daj Bože, novi rat. A poslije rata opet će političari sjesti za sto. Opet će pregovarati. Opet će crtati mape. Opet će jedni druge optuživati. Samo će kafana biti puna ljudi koji neće imati šta piti. Mnogi koji su danas živi – tada možda već budu mrtvi. 

   Zato je vrijeme da se ova kafana konačno zatvori. Da se rakija, vino i šerbe ostave po strani i  sjedne za isti sto. Ne kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati koji jedni drugima prebrojavaju krvna zrnca, nego kao ljudi koji znaju da će, ako zapale kuću u kojoj svi žive, izgorjeti svi. Bosna i Hercegovina ne mora biti savršena da bi bila država. Ne mora biti ni svačiji san. Ali mora postati država u kojoj će njeni građani imati više razloga za život nego za odlazak. Jer ako nastavimo ovako, neće biti potrebno da je iko spolja ruši. Sami ćemo je srušiti. A kada se posljednji čovjek bude pitao ko je kriv, možda će biti kasno. Jer provalija prema kojoj nas danas, svaki sa svoje strane, guraju politički prvaci nije provalija samo za jedan narod. To je provalija za sve nas.

I zato je krajnje vrijeme da narod shvati: nije najveći neprijatelj onaj koji drugačije govori, drugačije se moli ili drugačije zove. Najveći neprijatelj je onaj koji nas uvjerava da moramo mrziti jedni druge da bismo preživjeli – dok on, zahvaljujući toj mržnji, preživljava na vlasti.

    Bosna i Hercegovina nema više vremena za njihove snove. Vrijeme je da počne živjeti svoj. A taj san ne mora biti ni srpski, ni bošnjački, ni hrvatski. Može biti sasvim običan: da ljudi ovdje žive normalno, da rade, da imaju pravdu, da im djeca ostaju i da se u ovu zemlju više niko ne boji vratiti.

    To bi, možda, konačno bio dogovor vrijedan jedne Bosne i Hercegovine.