Kapija zaključana za ljude, al' ne i za Božiju pravdu

Najtužnije je kada čovjek ne izgubi kuću od tuđina, nego od vlastite krvi. Postoje mjesta koja nisu samo komad zemlje. To su uspomene. Koraci predaka. Dječiji smijeh koji još odzvanja između zidova. Miris majčine kahve i očev glas koji kao da i dalje živi među starim pragovima. Takva mjesta čovjek ne može gledati očima pohlepe, jer ona imaju dušu.

A upravo tu počinje tragedija mnogih porodica — onog trenutka kada se djedovina prestane gledati kao amanet, a počne kao plijen.

Dvije sestre su nekada na toj zemlji živjele u slozi. Dijelile su dvorište, život, radost i tugu. Njihova djeca danas dijele samo mržnju, inat i pohlepu. Ono što su roditelji gradili ljubavlju, potomci ruše sebičnošću. I nije najveća nesreća kada se podigne ograda ili zaključa kapija. Najveća nesreća je kada se zaključa srce.

Strašno je kada čovjek postane stranac na vlastitoj djedovini. Kada kao podstanar živiš u kući svog djeda.Kada pažljivo gaziš dvorištem da ne povrijediš uspomene svojih predaka, dok drugi tim istim dvorištem gaze tuđe dostojanstvo bez trunke stida.

Nije sramota biti podstanar. Sramota je zabraniti nekome prilaz kući u kojoj je njegov otac odrastao.Sramota je gledati kako nečija djeca na rukama nose drva, veš mašinu i osnovne stvari jer im je kapija zaključana. Sramota je sjediti za istim stolom, jesti i piti s nekim, a iza leđa mu praviti pakao od života.

Pohlepa je bolest od koje čovjek prvo izgubi obraz, pa mir, a na kraju i sve ono što je pokušavao prisvojiti. Ljudi misle da će biti veći ako drugoga ponize, da će biti bogatiji ako drugome nešto otmu, da će biti sretniji ako nekoga izbace iz njegovog mira. A istina je sasvim drugačija — čovjek koji drugome uzima pravo na dostojanstvo, sebi oduzima pravo na poštovanje.

I zato nekada nije izdaja svjedočiti protiv svoje familije. Izdaja je šutjeti pred nepravdom samo zato što je počinila “naša krv”. Jer istina nema rodbinu. Pravda nema prezime.

Najveći ljudi nisu oni koji prisvoje najviše zemlje, nego oni koji iza sebe ostave čist obraz i mirnu savjest. A najteže mezare obilaze upravo oni kojih bi se njihovi roditelji danas postidjeli.

Možda će sud presuditi ovako ili onako. Možda će zakoni biti spori i nijemi. Ali postoji sud pred kojim niko neće moći zaključati kapiju, sakriti pohlepu niti pobjeći od istine.

Jer život nas uvijek na kraju vrati pred vlastita djela.

Zato je narod davno rekao ono što vrijedi više od hiljadu presuda:

“Možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš.”