Tako se i ja ovoga časa sjetih “moga čike”, bezimenog čovjeka s kojim sam se, a da to nikad nije ni naslutio, družila nekoliko godišnjih doba. Bilo je to proje dvije i prije tri godine.
Zapazila sam ga u jednoj jutarnjoj šetnji mojom stazom uz rijeku. Bilo je rano proljeće, trava istom ozelenjela. Mlad, neke četrdesete, krupan, blago povijen u ramenima, snažan, oborenog pogleda. Ja sam sjela na jednu klupu, on na drugu udaljenu 10-15 metara. Leđa je okrenuo prema ulici, lice prema rijeci, kažem lice mada se lice zapravo ni u jednom trenutku nije vidjelo. Raširio je koljena, laktove naslonio na njih, a među raširene dlanove spustio glavu.
Djelovao je potpuno otsutno, potpuno isključen iz svijeta oko sebe. Kao da ga je pristiskivao nezamislivo težak teret. Svako malo sam bojažljivo bacala pogled ka njemu, u meni narastala želja da mu priđem, stavim ruku na snažno rame i upitam – Kakva te je teška muka, briga, tuga, pritisnula, čovječe? Postoji li išta na ovome svijetu da ti može olakšati?
Nisam se usudila. Ustala sam, odšetala dokle i obično. Kad sam se vraćala on je i dalje sjedio na istom mjestu, u istom položaju. Sva nekako utučena vratila sam se kući.
Ponovilo se to i sutra i prekosutra, i svaki naredni dan, svaku sedmicu, svaki mjesec. Kao da smo se dogovarali, uvijek bi izašli u isto vrijeme. Prošli su tako proljeće, ljeto, jesen. Ja nisam znala ništa više od onog što sam uočila već prvog dana.
Povjerila sam to dvjema prijateljicama, čisto mi nisu vjerovale pa sam krišom napravila par fotografija, imam ih i danas.
Onda je dosla zima, ja zimi ne šetam. Na mog čiku nisam mislila često ali mi je znao s vremena na vrijeme pasti na um.
Kad je konačno došlo proljeće i ja se vratila šetnjama, čiko je ponovo bio tamo, nepromijenjen, isti, moja zabrinutost i neka neobjašnjiva tegoba još veći. Teško podnosim kad osjetim da neko pati i uradila bih sve što je u mojoj moći da tu patnju ublažim. No, načina nisam imala.
Sve sa nastavilo isto kao i prethodne godine, cijelo proljeće i ljeto. Onda me neko vrijeme nije bilo u gradu. Kad sam se vratila, vidjela sam da mi u susret dolazi niko drugi do “moj čiko” ali neko novo, neko divno izdanje starog a novog “čike”.
Uspravan, uredan, dignute glave, bistra pogleda, tada sam mu prvi put vidjela oči, prošao je mimo mene sigurna koraka. Nije sjeo, sigurnim, čvrstim korakom je brzo nestao iz vidokruga, a ja sam bila toliko sretna da sam dobila želju da zaplešam, zapjevam.
Šta god da ga je morilo, ostalo je negdje daleko iza njega.
Eto, to obično sjećanje mi donese neku ljepotu u ovoj tihoj crnoj noći i na usne navuče smjesak.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.