Dugi niz godina radio je kao urednik Kulturne redakcije na Radio Sarajevu, gdje je bio prepoznatljiv glas, posebno u dječijim emisijama i Jutarnjem programu. Također je bio urednik u listu „Sarajevske novine“ i biblioteci za omladinu „Pingvin“. Autor je petnaest knjiga poezije za odrasle i petnaest za djecu.
Njegova najpoznatija pjesma, koju je u muzičko ruho „obukao“ Esad Arnautalić, jeste „Djeca su vojska najjača“, koja je vremenom postala svojevrsna dječija himna u cijelom regionu.
Bio je jedan od osnivača međunarodne književne manifestacije „Sarajevski dani poezije“, pokrenute 1962. godine, koja je Sarajevo uvrstila među značajne evropske centre poetske riječi. Među njegovim najznačajnijim zbirkama za djecu izdvajaju se „Berači rose“, „Krilata cvjećarnica“, „Sunčeva djeca“ i „Zemlja dobrih Bošnjana“.
Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući Godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Dvadesetsedmojulsku nagradu te nagradu Zmajevih dječjih igara.
Rođen je 1937. godine u Verićima kod Peći, ali je cijeli radni vijek i najveći dio života proveo u Sarajevu, gradu kojem je pripadao i kojem je ostao vjeran do posljednjeg dana. U Sarajevu je i preminuo 2004. godine.
Moj prvi susret sa ovim izuzetnim piscem, novinarom, prijateljem i drugom dogodio se 1982. godine, kada je, zajedno sa kolegom Vojislavom Vujanovićem, radio recenziju zbirke pjesama „Plava svitanja“. Radilo se o knjizi u kojoj su, pored mojih pjesama, sadržani i stihovi Mehe Alića, Omera Čerimagića i Dragice Vignjević-Kovačević, prvoj zajedničkoj knjizi radnika Tvornice „Pretis“ iz Vogošće. Korice oveknjige krasila je slika „Plavi krovovi“ vrhunskog bosanskohercegovačkog slikara Asada Nuhanovića, umjetnika čija su djela, kasnije, krasila i poštanske marke Bosne i Hercegovine.
Naše druženje nastavilo se i nakon toga kroz zajedničke nastupe na brojnim književnim večerima, gostovanja u radio emisijama koje je Velimir uređivao i vodio, te na drugim manifestacijama na kojima se promovisala lijepa pisana riječ. Radio je i recenziju moje zbirke „Posljednji krug“, objavljene u izdanju Sarajevskog Međunarodnog centra za mir, na čijem je čelu bio neumorni i agilni Ibrahim Spahić.
Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine postali smo gotovo nerazdvojni. U teškim danima opsade Sarajeva i ratnih stradanja dijelili smo brige, strahove i nade. Jedan drugome smo „tušili“ svoje priče o pokidanim porodičnim vezama i razdvojenim porodicama. Moji najbliži bili su u izbjeglištvu u Njemačkoj, dok su njegovi bili u Srbiji.
Rat nas je sve ranio na različite načine. Ostavio je trag ne samo na našim životima nego i u riječima koje smo pisali. Poezija je tada često bila jedino utočište, mjesto gdje se mogla sačuvati ljudskost u vremenu kada je ona bila najugroženija.
Velimir je, kao čovjek dubokog moralnog osjećaja i snažne građanske svijesti, posebno teško nosio teret vremena u kojem su ljudi često bili primorani da se svrstavaju po nacionalnim linijama, a ne po vrijednostima.
-Ovdje u Bosni i Hercegovini kao Srbina, bez obzira na sve što sam radio i radim za Bosnu i Hercegovinu i promociju njene kulture i tradicije, na neki način me drugačije gledaju jer ne pripadam korpusu većinskog naroda, govorio je ponekad sa sjetom. U Srbiji i van Bosne i Hercegovine gledaju me kao izdajnika svog naroda. Teško je u duši pronaći mir koji može donijeti spokojan san.
Te riječi su bile odraz sudbine mnogih časnih ljudi koji su u ratnim godinama ostali vjerni svojoj savjesti i svojoj zemlji. Biti na pravoj strani istorije tada često nije značilo samo hrabrost nego i usamljenost. Mnogi su odbili da mrze svoje komšije, da ruše gradove u kojima su odrasli ili da pod zastavom „borbe za svoj narod“ učestvuju u razaranju države u kojoj su živjeli.
Takvi ljudi često su plaćali visoku cijenu. S jedne strane bili su sumnjičavo posmatrani, a s druge proglašavani izdajnicima. Međutim, upravo su oni svojim moralnim stavom pokazivali da Bosna i Hercegovina nije samo geografski prostor nego i ideja zajedničkog života, ideja koja je kroz historiju preživjela mnoge oluje.
Otuda me njegov poziv jedne noći 1996. godine posebno potresao. Te noći, pod pritiskom Srpske demokratske stranke, građani srpske nacionalnosti masovno su napuštali reintegrisane dijelove sarajevskih općina. Strah, propaganda i neizvjesnost tjerali su mnoge da napuste grad u kojem su živjeli generacijama.
-Ubit ću se, brate, rekao je kroz težak uzdah.
Bila je to rečenica izgovorena iz dubine očaja čovjeka koji je osjećao da mu se svijet ruši na više strana odjednom. Sa velikim naporom uspio sam ga odvratiti od te namjere, govoreći mu da bi takav čin bio pobjeda upravo onih retrogradnih snaga koje su željele da Bosne i Hercegovine više ne bude kao zemlje zajedničkog života i različitosti.
Te noći sam shvatio koliko je težak bio put ljudi koji su, uprkos svemu, odlučili ostati vjerni humanosti, razumu i svojoj zemlji.
Kao trajna uspomena na tog izuzetnog književnika, novinara, prijatelja i čovjeka velikog srca, ostala je moja pjesma „Nismo mi ostrva pusta“. Posvetio sam je njemu, ali i svima onima koji su u najtežim vremenima pokazali da čovjek može ostati čovjek, čak i onda kada se svijet oko njega raspada.Jer nismo mi ostrva pusta.
Mi smo ljudi povezani sudbinama, uspomenama i nadom da dobro, ma koliko puta bilo potisnuto, ipak na kraju pronađe svoj put.
NISMO MI OSTRVA PUSTA
(Posvećeno Velimiru Miloševiću)
Nemoj pjesniče na sebe da podižeš ruku
U času ovom kad život pod vješalima
Izmiče klupu i vatre se na ognjištu rodnom gase
Nemoj, nemoj na sebe da podižeš ruku
Pjevaju crijeva melodije praznih tanjira
Presušile česme
Život ne teče njima ni išta više
Porušene krovove oplakuju kiše
Sami smo, sami u toru prepunom
U toru u kojem i ovce i zvijeri
Dršću od iste zime
Nema prijatelja brate
Do prijatelja pravog
Koji istu muku
Zajedno s nama pije
Poneko pismo i “pokidane veze”
U život nas vrate
Čaše vina rastjeruju nespavane noći
I grmljavinu sa brda pretaču u tišinu
Sami smo, sami smo
U paklu, vatri i krvi
Lome nas, lome nas brate
Ko snijeg kad se navali na grane
Ipak, nedaj se
Glavu gore
Još po jednu
I onako sve
Ide do vraga
Pjesnik je na golgotu sviko
Nismo mi ostrva pusta
Za koja nezna niko
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.