U gradu su radili troje, ostali su isli u terenske ambulante. Jedno jutro, oko pauze, dođe mladi kolega, ma fascinntna, nestvarna ljepota, k’o reinkarnirani Apolon. Vratio se iz vojske i čeka da ga šef rasporedi gdje će raditi. A ja bila šef. Grozno. Nit volim naređivati niti da mi ko naređuje.
Zamolim ga da nama dvoma za doručak donese po burek od Muje i čašu jogurta.
Jedemo mi one pite, sve se ulje cijedi niz prste. On iz čaše za prljave spatule uze dvije i promiješa nam jogurte. Malo sam se zbunila ali nista nisam rekla i nisam pila.
Rasporedim ga u ambulantu u Novoj Biloj.
Ne prođe dugo, kad u neko doba se čuje neka buka, povišeni glasovi. Izađem kad na stubištu onaj ljepotan, ma oči ga se nagledati ne mogu u teškoj, tužnoj situaciji.
Uglavnom, on je u po pregleda samo skočio iza stola i u bijelom mantilu, sa slušalicama oko vrata trčao od Nove Bile do Travika. Na stubištu između prizemlja i prvog sprata, čvrsto se uhvatio šakama za ogradu a noge upleo među gelenere. Oči mu plamte.
Trojica ga jedva isčupala. Dali smo mu injekciju i sanitetom uputili na Psihijatrijsku kliniku u Sarajevo.
I nakon toliko godina ga se sjetim. To je jedan od najtužnijih događaja iz mog radnog vijeka.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.