„Lako je tebi! Ti nemaš obaveza. Nemaš muža, ne ideš na posao. Šta ti, zapravo, radiš po cijeli dan?“E, kad to čujem, dođe mi da se nasmijem. Ne zato što je smiješno, nego zato što bih tim ljudima najradije uručila svoj dnevni raspored, kecelju, džoger, krpu, laptop i tri mačke, pa neka izvole. A mogu dobiti i bonus paket: majku kojoj treba svakodnevna njega, nekoliko gladnih usta i baštu koja ne priznaje ni godišnji odmor ni bolovanje.
Pa da vidimo ko će prvi zatražiti sporazumni raskid radnog odnosa sa mojom svakodnevicom!Hajde da vam ispričam kako izgleda jedan sasvim običan dan žene koja, prema mišljenju nekih ljudi, nema nikakvih obaveza.
06:00 – Dobro jutro, slobodo!
Ustajem, umivam se, spremam i kuham kafu. Dok drugi još sanjaju kako će jednog dana živjeti bez stresa, ja već sjedim za laptopom, pišem kolumne, uređujem ih i šaljem portalima.Nije još ni osam sati, a ja sam već odradila prvi dio svog posla.
Samo što za njega nemam direktora, kancelariju, topli obrok, regres ni platu koja bi mi na kraju mjeseca rekla: „Bravo, Vildana, bila si vrijedna!“
Imam tek poneki objavljeni tekst i zadovoljstvo što sam napisala ono što mislim.Ali, dobro, to se valjda ne računa. Pisanje je, izgleda, hobi sve dok od njega ne kupiš stan i automobil.08:00 – Otvara se porodični šalter za zahtjeve i reklamacije.
Ukućani su ustali. Počinje radno vrijeme svih odjela, a ja sam istovremeno direktorica, kuharica, konobarica, čistačica, njegovateljica, vrtlarica i služba za hitne intervencije.Prvo moje tri kućne mačke, pa onda i one ulične o kojima nema ko brinuti. Svaka ima svoje navike, svoj ukus i svoje zahtjeve. Ne možeš im objasniti da danas nisi raspoložena za hranjenje, jer si sinoć do tri pisala roman.
Mačka ne priznaje književnu inspiraciju kao opravdanje za kašnjenje doručka!
Onda kreće redovna procedura:
„Može li kafa?“
„Meni čaj.“„Ima li cijeđena narandža?“
„Šta ćemo za doručak?“
„Možeš li mi nešto ispeglati?“
„Treba mi ovo za posao.“
„Ja idem u teretanu, ima li nešto zdravo?“
A tu je i moja majka, osoba s invaliditetom kojoj treba svakodnevna pažnja i briga.Naravno, doručak se priprema za svakoga posebno. Jedan voli ovako, drugi onako, trećem nešto smeta, četvrti nešto ne jede.Do deset sati već sam odradila pola smjene u restoranu koji nema jelovnik, ali ima stalne goste i vrlo zahtjevnu klijentelu.I niko mi ne ostavlja bakšiš!
10:00 – Počinje druga smjena, zvana „dok sve ne zablista“.Mašina pere prvi veš. Drugi se suši. Treći čeka peglanje. Četvrti je, čini mi se, sam od sebe nastao u korpi dok sam okrenula leđa.
Usisivač čeka. Praško je spreman. Krpa i džoger imaju zakazan sastanak sa mnom u svakoj prostoriji.Prvi sprat, drugi sprat, soba, hodnik, kupatilo, kuhinja…Sve mora biti čisto.
Ne zato što će mi neko uručiti diplomu za higijenu domaćinstva, nego zato što se prašina, bezobraznica jedna, ne obazire na to imam li ja još nešto pametnije da radim.
Onda dvorište. Pomesti, zaliti cvijeće, pogledati šta treba uraditi u bašti.
I tako, dok se ja bavim svojim „neradom“, kazaljke se približavaju podnevu.
12:00 – Kratki predah, ako ga uspijem ukrasti.Vrijeme za molitvu, pa kafa.
Ali nemojte se prerano radovati. Kafa je samo pauza između dvije radne operacije, a ne znak da je radni dan završen.
Slijedi priprema ručka.
I opet, za svakoga posebno.Majci odgovara laganija hrana jer joj mnogo toga smeta. Jedan sin je vegetarijanac, pa meso ne dolazi u obzir. Drugi vodi računa o ishrani, trenira i pazi šta jede. S njim je priča o zdravoj hrani posebna nauka.A ja?
Ja ću čopnuti pomalo od svakoga. Kad već imam vlastiti restoran, šteta bi bila da ostanem gladna.Samo što sam ja istovremeno i kuharica i posljednja osoba koja sjedne za sto.16:00 – Porodica ruča, a moj posao se nastavlja.
Kad su svi završili, slijedi pranje suđa, pospremanje kuhinje i ponovno hranjenje mačaka. I one imaju svoj raspored, svoje porcije i svoje prehrambene preferencije.Ako ste mislili da su tri mačke mali kućni ljubimci, probajte im objasniti da danas nema posluge jer domaćica ima književni rok!
Onda opet kućni poslovi, sitne obaveze, ono što je ostalo nedovršeno, ono što se pojavilo u međuvremenu i ono što nikada ne može čekati do sutra.
U svemu tome pokušavam sačuvati vrijeme i za svoje vjerske dužnosti, jer čovjek mora imati i trenutke u kojima ne služi drugima, nego se okreće Bogu i vlastitoj duši.19:00 – Zatvaranje porodičnog restorana!Napokon sjedam.
I tada, molim vas lijepo, želim samo jedno: da mi se niko ne obraća barem nekoliko minuta.
Ne tražim da me neko nosi na rukama. Ne tražim medalju. Ne tražim da mi se za svaki oprani tanjir dodijeli priznanje za životno djelo.Samo želim da sjedim i budem čovjek, a ne služba koja radi bez radnog vremena.
Gledamo seriju, jednu pa drugu. Možda se nešto malo gricne, zeleni čaj je obavezan i tako do deset navečer.
Porodica je podmirena. Kuća je sređena. Mačke su site. Majka zbrinuta.
I sada, napokon, počinje moj život.
22:00 – Vildana se vraća Vildani.
Ovo je moj najdraži dio dana.
Vrijeme za mene, za učenje, čitanje, istraživanje, usavršavanje, za sve ono što želim i mogu postati. Jer čovjek može raditi na sebi cijelog života, a ja sam tek počela.Otvorim knjigu, pročitam nekoliko stranica, pogledam nešto što me zanima, razmišljam o novim idejama.
I dok se okrenem, već je ponoć.
Onda uzimam laptop.
Vrijeme je za roman.
Dok drugi spavaju, ja pišem. Stranice se nižu, likovi oživljavaju, rečenice traže svoje mjesto. Noću je tišina drugačija. Niko ništa ne traži, niko me ne prekida i niko ne pita gdje su mu čarape.Tada sam samo ja i moj svijet riječi.
Obično pišem do dva ili tri sata ujutro. Tada je inspiracija najbolja, a misli najglasnije.Znam da je čovjeku potrebno dovoljno sna, ali ja svoje noći često skratim na dva-tri sata. Znam i sama da to nije dobro i da se tako ne može dugo, ali između svih obaveza pokušavam pronaći vrijeme za ono što me ispunjava.
Pred spavanje još nekoliko stranica neke dobre knjige.A onda san.
Ako se to s dva-tri sata sna uopće može nazvati poštenim noćnim odmorom.I onda opet alarm.Šest sati.
Dobro jutro, slobodo!
Krećemo ispočetka.
Hajmo, Jovo nanovo!
A sada mi, molim vas, ponovite: „Lako je tebi!“
Zapravo, najviše me zabavlja što se pod pojmom posao kod nas često podrazumijeva isključivo odlazak na radno mjesto.
Ako ustaneš u šest, odeš u firmu, odradiš osam sati i vratiš se kući, ljudi razumiju da si umorna. Imaš radno mjesto, radno vrijeme, platu i kolege koji mogu potvrditi da si radila.
Ali ako nemaš muža, onda valjda nemaš ni obaveza.
Ako nemaš posao za koji svakog mjeseca primaš platu, onda valjda ništa ne radiš.Ako radiš u vlastitoj kući, tvoje vrijeme se ne računa. Ako pišeš, a od toga ne živiš, tvoje stvaralaštvo je hobi. Ako brineš o bolesnoj majci, to je valjda nešto što se podrazumijeva. Ako hraniš napuštene životinje, to je tvoj izbor. Ako vodiš domaćinstvo, pa to svaka žena radi.
I tako, odjednom, žena koja od jutra do mraka ne staje postaje žena koja „nema nikakvih obaveza“.A znate šta je najzanimljivije?
Žena koja nema muža nije žena bez obaveza. Ona samo nema partnera s kojim bi te obaveze mogla dijeliti.Nema nekoga ko će preuzeti dio kućnih poslova dok je ona umorna. Nema nužno ni osobu koja će je zamijeniti kada se razboli, kada joj zatreba odmor ili kada joj jednostavno dođe da jedan dan ne radi baš ništa.A kuća neće sama sebe očistiti. Veš neće sam sebe oprati. Ručak se neće sam skuhati. Majka neće prestati trebati njegu. Mačke neće naučiti otvarati frižider.
I ne, ne mislim da žene koje imaju muževe nemaju obaveza. Naprotiv. Mnoge od njih rade na poslu, pa kod kuće odrade još jednu smjenu, brinu o djeci, roditeljima, domaćinstvu i svemu što život donese.Problem nije u tome ko ima muža, a ko nema. Problem je u tome što nevidljivi rad često ne smatramo pravim radom.
A onda imamo i žene koje uz sve to obrađuju zemlju, hrane stoku, muzu krave, nose drva, sade povrće, spremaju zimnicu i podižu djecu. Njihov rad ne završava u petak popodne, nema praznika ni godišnjeg odmora, a često ni dovoljno vremena da sjednu i popiju kafu dok je još topla.
Zato se pitam: ko je uopće izmislio da je čovjek vrijedan samo ako ima poslodavca?Je li rad manje vrijedan ako se ne plaća?Je li umor manje stvaran ako nemaš platnu listu?I zašto se toliko lako dijele savjeti o tuđem životu, a tako teško ponudi pomoć?
Ne treba meni niko da se divi. Ne želim da mi neko broji oprane tanjire niti da me proglašava heroinom zato što sam obavila ono što je bilo potrebno.Ali, za ime Boga, nemojte mi govoriti da nemam obaveza samo zato što ih ne obavljam u kancelariji od osam do četiri!I još nešto.
Nemojte mjeriti tuđi život samo onim što vidite na društvenim mrežama. Ne znate koliko je neko neprospavanih noći proveo, koliko tuđih potreba stavio ispred svojih, koliko briga prešutio i koliko puta sjeo da odmori tek kada su svi drugi bili podmireni.
Neko radi za platu. Neko za porodicu. Neko za roditelje. Neko za svoje snove. Neko za sve njih istovremeno.A neko, poput mene, pokušava da između veša, ručka, mačaka, brige o majci i svakodnevnih obaveza pronađe nekoliko sati za knjige, pisanje i vlastiti rast.
I sve to bez radnog vremena koje bi drugi priznali, bez plate za dobar dio obavljenog posla i bez mogućnosti da jednostavno kaže: „Danas neću ništa.“
Za kraj, imam jedan sasvim jednostavan prijedlog.
Sljedeći put kada nekome kažete: „Lako je tebi, ti nemaš obaveza“, zastanite na trenutak i zapitajte se znate li vi uopće kako izgleda njegov dan.
A ako ste baš uvjereni da je nekome lako, predložite mu da se zamijenite na sedam dana.Ne morate ni na sedam. Dovoljna su tri.
Preuzmite sve njegove obaveze, njegov raspored, njegove brige i sve ono što se podrazumijeva da će biti završeno. Bez odgađanja, bez prebacivanja na sutra i bez pozivanja nekoga drugog da uskoči.
Pa da vidimo hoće li vam nakon toga ostati dovoljno vremena da drugima objašnjavate kako oni, zapravo, nemaju šta raditi.
A ja ću se za to vrijeme, obećavam, odmoriti.
Dobro, možda ću samo napisati još koju stranicu romana. Ne mogu baš sve svoje navike promijeniti preko noći!I zapamtite: odsustvo muža nije odsustvo obaveza, odsustvo plate nije odsustvo rada, a odsustvo žaljenja nije dokaz da je nekome lako.Zato, ljudi moji, malo više razumijevanja, malo manje olakih procjena i malo više poštovanja prema tuđem vremenu.
Jer nije svako ko sjedi besposlen. Niti je svako ko se ne žali odmoran.
A ako vam se baš čini da nekome cvjetaju ruže, nemojte odmah zaključiti da mu je život lagan.Možda ih upravo zalijeva nakon što je oprao tri mašine veša, skuhao četiri različita ručka, očistio dvije etaže kuće, zbrinuo majku, nahranio pet mačaka i napisao kolumnu o ljudima koji misle da on nema šta raditi.
I za kraj, jedno iskreno pitanje:
A da se mi malo zamijenimo?
Samo nemojte zaboraviti alarm. U šest počinje smjena!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.