Jedna od ukupno 16 kuća u nizu postala joj je radno mjesto, ali i dom 1996. godine, praktički otkako je selo utemeljeno.
Kada je ekipa Večernji.hr posjetila Valentinu Režek prije tačno dvije godine i pokucali na vrata kuće u SOS Dječjem selu Ladimirevci nedaleko od Osijeka, pred njih su veselo iskakali mali stanari. Tada ih je bilo šestero pod istim krovom – četiri djevojke i dva dječaka, najmlađe u dobi od 11, a najstarije od 15 godina.
– Pubertet! Svi su u pubertetu! – smijala se Valentina, čiji se vedri duh primijeti odmah na prvu. Valentina je SOS mama, danas joj je 56 godina i kroz život vodi trenutačno četvero mališana. Jedna od ukupno 16 kuća u nizu postala joj je radno mjesto, ali i dom 1996. godine, praktički otkako je selo utemeljeno.
Počela je raditi u SOS Dječjem selu Lekenik 1994., kao SOS teta. Bilo joj je tada 27 godina, a za tako mladu djevojku velik je to korak. Zadržala se na toj adresi dvije godine, a u ljeto 1996. postala je SOS mama u Ladimirevcima.
– Prvih sam pet godina u SOS dječjem selu možda i razmišljala što ću i kako ću dalje, no život je tekao i sviđao mi se, postala sam mama u Ladimirevcima i nikada kasnije nisam ni pomišljala na drukčiji život – ispričala je ranije Valentina.
Puno joj je obaveza na leđima – mentorica je, djeca su joj školske dobi, no kao i svakoj majci, najvažnije joj je da su zdrava. Najgore je, ističe, kada su djeca bolesna. Teški su joj trenuci, nadalje, kada u njihov dom stignu traumatizirani mališani koji su nesretni, plaču, žele roditelje…
Najmlađe dijete koje je primila u ruke imalo je tek sedam mjeseci. Danas je studentica, a još je uvijek s Valentinom u čvrstom kontaktu. Majkom je i danas smatraju i preostale tri djevojčice koje su činile prvu njenu SOS porodicu u Ladimirevcima, dakle prije četvrt stoljeća. Jedna od njih, koja je njoj stigla kao trogodišnjakinja, živi sa svojom porodicom u Londonu, a redovno dolazi u Slavoniju kako bi posjetila svoju SOS mamu. Kada je ekipa Večernji.hr prije dvije godine razgovarala s Valentinom, ispričala nam je kako ta djevojka upravo završava fakultet, studira biologiju, a za svoju promociju u Londonu mogla je, zbog pandemije, pozvati samo dvoje ljudi – i predbilježila je svoga supruga i Valentinu. Čvrsti su to odnosi, no stvarani su postupno i uz puno truda.
Valentina Režek nije rađala, ali mamom ju je zvalo više od 25 mališana kojima je bila oslonac kroz život.
– Nisam osoba koja će odmah skočiti na dijete i krenuti ga ljubiti, polako smo prilazile jedna drugoj, a naravno, s bebama sve to dođe puno brže. S najstarijom sam djevojčicom, koja je stigla u dobi od šest godina, najkasnije uspostavila kontakt jer je ona imala i najduži kontakt sa svojom biološkom majkom. Nije mi htjela reći “mama” dok joj nisam uspjela objasniti da to što mene zove mamom ne znači da više nema svoju biološku majku i da je negira. Manja djeca jedva čekaju nekome reći “mama”. Pamtim situaciju kada su mi došla djeca iz druge SOS porodice, nakon što je kolegica otišla u penziju – nju su zvali tetom jer je bila starija, a kada su mene ugledali, odmah su povikali: “Mama, mama!” Izdvojeni su iz porodice dok su bili mali, majka nije dolazila u posjete… – ispričala je.