Prema procjenama organizatora, okupiće 30-ak hiljada posjetilaca. Dodala bih i još najmanje toliko onih koji dođu zbog SFF-a, a ustvari radi derneka. Jer, poznato je da uži dio Sarajeva u ovo doba godine, kad pukne crveni tepih ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, živi 24 sata. Jedan po jedan automobil zaustavlja se pred crvenim ćilimom i iz njega izlaze (ne)poznati glumci, režiseri, scenaristi…
Dok polako prolaze, sve mašući oko sebe, raja kliče u transu iza improvizovane ograde, blicevi pucaju (što od raje, što od fotoreportera) k’o da ih sam Zevs s Olimpa šalje. Mikrofoni spremni, voditeljice napirlitane. Sve bliješti i sve šljašti, sve je okićeno, zamaskirano.
U svem tom najglamuroznijem događaju, u kojem su nam najvažnije informacije ko je šta obukao i zašto je taj neko uopšte to i obukao, ko je sve prošpartao tepihom, ko nije i zašto, zaboga, nije, da li je bh. državljanin Bono Vox sigurno sletio na Sarajevski aerodrom, sve ostalo pada u drugi plan.
U međuvremenu, u Gradačcu se dešava nezapamćen horor. Nermin Sulejmanović brutalno je ubio suprugu Nizamu Hećimović u prisustvu njihove devetomjesečne bebe. Psihopata je ubistvo prenosio live na Instagramu, usput je ubio oca i sina – Đengiza i Denisa Ondera, te još troje ranio. Na kraju je izvršio samoubistvo (ili ga je policajac ubio?).
“Ubio sam ženu i dva dušmanina”
“Ubio sam oca i sina. Kako su mi naletili, Bog zna. Ubio sam ženu i dva dušmanina. Nadam se da sam ubio i policajca. Beba je živa”, poručio je ekstatičnim pratiocima potpuno smireno na snimku, koji je u roku dva sata pogledalo 15-ak hiljada ljudi, a mnogi bolesni kreteni pritom su mu davali podršku?! Ako uzmemo u obzir da je planirano da 30 hiljada ljudi posjeti SFF u osam dana, a da je, s druge strane, 15 hiljada jedva dočekalo da vidi morbidni video u roku dva sata, šta nam to drugo govori nego da smo i mi jedno dobro udareno društvo. Željno krvi.
Da smo nesređeno, to nije ništa novo, da je sistem zakazao – nije, jer sistema i nema, pa samim tim nema šta ni zakazati.
Povodom ovog slučaja, ministar unutrašnjih poslova TK-a Hajrudin Mehanović teatralno je izjavio za Žurnal: “Ako će moja ostavka pomoći da se situacija promijeni, evo ja ću je ponuditi”. Ali nije ministar objasnio šta će, ako ne podnese ostavku (a neće), konkretno uraditi da se situacija promijeni.
A gdje su u svemu tome mediji? Naročito portali? Smjenjuju se senzacionalistički naslovi tipa „Saznajemo: Ovo je policajka koja je odala lokaciju žrtve“ – vijest navodna, a slika policajke uredno objavljena.
„Ne može navodno i s njenom slikom. To su stvari koje su nedopustive i sa stanovišta zakona i sa novinarske profesionalne etike. Nažalost, mnogi to krše i onda kad iskrsnu problemi, tad ne znamo šta ćemo. Dakle, dobar dio kolega krši osnovne profesionalne norme“, kazao je Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari, za Bosnainfo.
Potom: „Evo ko je sutkinja Lejla Numanović koja nije htjela izreći Nerminu Sulejmanoviću mjere zabrane prilaska“ (pa joj objave još i sliku, pozovu na linč). A sve i da je odobrila zabranu, odnosila bi se na (čitava) dva metra?! „Sad trebamo da vješamo sutkinju, ona da je i potpisala naredbu, ta naredba se odnosi na to da joj ne smije prići na bliže od dva metra, a pištolj ne poznaje dva metra. Bojim se da su neke kolege uzele za pravo da i osuđuju i presuđuju i vješaju bez dokaza. To je neljudski i neprofesionalno“, mišljenja je Divković.
Vlast protiv vlasti
Organizovani su i protesti širom BiH. U glavnom gradu protestovala je i influenserica, pardon, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić koja je podnijela 16 zahtjeva. Samo nije baš najjasnije kome?! Potpredsjednica partije koja je dio vlasti i pritom obnaša funkciju gradske majke pozvala je na proteste i to u organizaciji svoje stranke, koja je, podvlačim, vlast.
U isto vrijeme, u samom centru Sarajeva sudarili su se demonstranti i esefefovci. Dok jedni tuguju i bore se protiv nasilja, drugi paradiraju i bore se za mjesto pred filmskim platnom. Jer, SFF ni na čas nije zaustavio svoj program da pokaže pijetet prema žrtvama ili, barem, neki protest. Ruku na srce, izrazio je „solidarnost sa žrtvama nasilja nad ženama” (pominje li iko Đengiza i Denisa Ondera?) te obećao da će se na Dan žalosti okrenuti “isključivo ključnim aktivnostima”. Svjetla su ugašena, šou nastavljen.
Kao što implicira naziv jednog filma s ovogodišnjeg SFF-a, „Golubovi umiru dok grad gori“.
A da, naravno, ništa ne može proći bez politikantstva i pritom farse, pokazalo je proglašavanje Dana žalosti. Prvo je Vlada RS-a donijela odluku o proglašenju Dana žalosti, potom je „morala“ i Federalna, a na Vijeću ministara – odluka pala. Zbog ministara iz RS-a. Morbidno je da se nad prolivenom krvlju ubiru bilo kakvi poeni, a žrtve zloupotrebljavaju.
I zašto je uopšte proglašen Dan žalosti u srijedu kad su žrtve već ukopane?!
Bavimo se posljedicom, a ne uzrokom. Svaki slučaj daje podstrek nekom novom retardu da napravi nešto gore od prethodnog i gdje je tome kraj? Šta možemo očekivati, naročito u zemlji u kojoj se ratni zločinci beatifikuju, rehabilituju, zločini nazivaju herojskim činom, a žrtve okrivljuju? Još masovnije pokolje dok sjedimo u toplini doma svog i djelujemo na društvenim mrežama?
U svijetu lažne etnodemokratije koju živimo dovedeni smo u patološku, autodestruktivnu situaciju. Živimo u potpuno neprirodnom okruženju, u sunovratu svakog segmenta – ekonomskog, privrednog, zdravstvenog, kulturnog, ekološkog, obrazovnog… čime smo, sasvim logično, dovedeni u ovaj bezizlaz u kojem je nemoguće riješiti i elementarne životne probleme. Riba smrdi od glave, a u glavu niko ne udara… Ko nas je kleo, nije dangubio.