Kolumne

RJEČNIK POP KULTURE: Boris Vian, pisac koji je imao velikih problema sa francuskim vlastima

U svom relativno kratkom životu (1920-1959.), francuski pisac Boris Vian napisao je 10 novela, 42 kratke priče i 7 dramskih komada.

FOTO: WIKIPEDIA
FOTO: WIKIPEDIA

Također je autor više od 400 pjesama, 4 pjesničke zbirke, 6 operskih libreta, 20 prijevoda inostranih romana i kratkih priča, te preko pedesetak eseja.

I ne samo to, bio je trubač u džez orkestru, filmski glumac, kabaretski pjevač, džez kompozitor.

Imao je svoju izdavačku muzičku kuću, bio je poznat kao priređivač najluđih žurki u Parizu i član fantastičnog udruženja “patafizičara”.

Istovremeno se družio s muzičarima poput Milesa Davisa i Dizzyja Gillespieja, piscima poput Raymonda Queneaua, Jacquesa Préverta, Eugènea Ionescoa i Jeana Cocteaua, ali i filozofima Jean-Paul Sartreom i Simoneom de Beauvoirom.

Bio je jedan od pariških nadrealista koji su protestovali protiv francuskog rata s Alžirom.

Njegovu pjesmu “Dezerter” zabranila je francuska vlada.

Kada su ga ljudi iz ugledne izdavačke kuće “Edicija škorpion” zamolili da pronađe nekoliko nepoznatih pop-palp pisaca koje bi promovisali, uslijedio je možda najveći skandal u Vianovom životu.

Napisao je roman “Pljuvat ću po vašim grobovima”, pod pseudonimom Vernon Sullivan, i rekao izdavačima da je u pitanju tamnoputi autor iz Amerike.

Roman se pojavio 1946. godine i došao na udar kritike zbog opisa ubistva bijele prostitutke koje je izvršio poremećeni crnac kanibal.

Dvije godine kasnije, u jednom pariškom hotelu pronađena je žena ubijena svirepo na način opisan u Vianovoj knjizi, dok je primjerak knjige stajao na noćnom ormariću.

Francuska vlada je ponovo zabranila Vianovo djelo i kaznila razotkrivenog autora velikom novčanom globom.

Većina francuskih pisaca i intelektualaca tada je stala na Vianovu stranu, braneći ga i prepoznajući ga kao velikog umjetnika.

Potom je Vian objavio svoje najljepše romane “Pjena dana”, “Vadisrce”, “Crvena trava” i “Jesen u Pekingu”.

Hladni naturalistički stil palp fikcije zamijenio je poetično-magijskim realizmom.

Od 1950. godine sa svojim džez sastavom neprekidno je pjevao i svirao trubu po noćnim klubovima Pariza.

Pisao je kolumne i novinske tekstove za džez magazine.

Ostavio je za sobom i par ploča na kojima je pjevao svoje šansone.

Bio je oženjen čovjek koji je imao porodični mir i istovremeno živio vrlo burno.

Njegovo srce nije izdržalo i naprasno je umro u tridesetdevetoj godini.

Zbog svog posebnog šarma i stila, kao i genijalne imaginacije spada među najuticajnije umjetnike XX vijeka.