Irfan Smajlagić ima neobičnu sudbinu, jednostavno tako ga zadesilo, da ga mnogi doživljavaju kao napuhanog narcisa s kojim je teško razgovarati, a kamoli sarađivati.
Autor ovoga teksta, međutim, imao je sreću uvjeriti se u suprotno još početkom prošlog desetljeća kao “resorni” rukometni novinar Dnevnog avaza prativši najuspješniji rukometni kolektiv u BiH, pa čak i možda generalno najuspješniji sportski kolektiv, čiji je vrh bila osmina finala Lige evropskih prvaka 2011.
Sama ta činjenica, da se tada igrala LIGA PRVAKA govori koliko je sport u BiH, a prije svega u glavnom gradu BiH doživio streloviti pad u posljednjih desetak godina. Od ekipe koja je dovodila u Sarajevu Barcelonu, Ciudad Real, RN Lowen, Veszprem… danas imamo klub koji tavori u Prvoj ligi FBiH.
Kako se došlo do toga? Rekli bi sistemski.
Kao što se kultura nastojala obezvrijediti i napraviti ništavnom i besmislenom, tako je ugušen i sport. Upravo RK Bosna, čiji je nevjerovatnim okolnostima bio trener i Smajlagić, egzemplar je društvenog posrnuća.
Došavši na mjesto predsjednika Rukometnog saveza BiH, Kenan Magoda, kasnije izabran i za ministra kulture i sporta, prvo je privolio Smajlagića da uzme posrnulu rukometnu reprezentaciju, najčišći simbol zajedništva i istinskog nacionalnog sportskog viteštva. Magodi je to možda bio ključni razlog zašto da se uopće lati ovoga posla, najčešće vrlo nezahvalnog. Samo da dovede Pipeta.
Magoda je baš, kao i ovaj Čulić, Pipeta upoznao u Bosni jer je sticajem okolnosti tada bio direktor kluba. Sto i jedan posto da uopće ni on nije bio svjestan Pipetove stručnosti dok nije počeo s njim komunicirati.
Tada je ovaj Čulić ustvari shvatio koliko je komunikacija presudna u procesu spoznaje dva subjekta. U našoj kolektivnoj podsvjesti je da vrednujemo ljude na osnovu nama bitnih karakteristika koje ustvari veze nemaju s suštinom osobnosti. Na Pipetovom primjeru isčuđavao sam se zapravo količinom nesimpatija koje su prema njemu vladale od ljudi koji čovjeka nisu poznavali niti jedan posto.
A, Pipe, kakvim ga je bog dao, nije želio ni sa kim pričati ovlaš. Ne možeš me nazvati na telefon i pitati za izjavu, bila je njegova maksima, ali čisto iz razloga što ja tebi ništa suštinski bitno ne mogu ni reći ni objasniti u kratkom telefonskom razgovoru. Dođi brate na kafu i sve ću ti objasniti.
I zaista su sretni svi novinari koji su imali priliku s njim popiti makar jednu kafu. Naučili ne bi samo puno o rukometu nego i o životu.
Pipe je reprezentaciju BiH preuzeo isključivo iz prijateljskih razloga. Da nije bilo Magode i da mu je neko drugi kome ne vjeruje previše ponudio platu i sto puta veću, ne bi sigurno bio naš selektor. Takav je čovjek.
I prvo što su dežurni kritičari zaključili nakon dva uvjerljiva poraza na startu kvalifikacija za EP 2024. je kako je Pipe demode. Kako će, lakonski su prognozirali novi sunovrat, reprezentaciju voditi penzioner koji zadnjih deset godina nije čestito nikoga vodio kao trener. Populus vulgaris.
A, to je ustvari mogao reći samo ko Pipeta nikada nije upoznao i uvidio o kakvom se rukometnom kolosu radi. Čovjeku koji je suštinu ovoga sporta u mali prst strpao još davno i kojem nikakva pauza ne može utjecati na njegovu kolosalnost i znanje.
Pipe je jučer pokazao kako se vodi ekipa većinom nerealiziranih rukometaša potpomognutih s nekolicinom istinskih veličina evropskog ranga. Sa izgrađenim sistemom, glavom i repom, reprezentacija BiH odigrala je utakmicu kakve gledamo samo kada igraju najveće svjetske selekcije. Gdje svako zna šta treba da radi i u kojem momentu. Jasno i precizno kao švicarski sat.
Šta bi tek bilo i šta će biti kada bi u reprezentaciji igrali još neki što se nećkaju i kada stasaju ovi koji su tek počeli da uviđaju koliko bolji igrači mogu biti slušajući Pipeta.