I ništa se nije promijenilo. A trebalo je. „Prvi vikend u aprilu 2020“ trebao je na daskama koje život znače Narodnog pozorišta u Sarajevu ugledati svjetlost dana. Al’ dan nije svanuo.
Saradnja Amne i Amine počela je još 2017. godine. Aminu je zanimala percepcija prostora kod slijepih ljudi, a pošto je Amna slijepa od rođenja, pristala je na to da učestvuje u ovom istraživanju. Nizale su se godine, istraživanje napredovalo, a onda je došao Covid, a s njim i lockdown.
Da li se iko zapitao kako je slijepim osobama satjeranim u četiri zida kada su svi kontakti bili reducirani? Šta kad ti zatreba npr. doktor, koji te tretirao samo ako si imao simptome Covida, a za ostale snalazi se sam. Kako da odeš do lokalnog samouslužnog marketa kada, budući da si slijep, teško da sam sebe možeš uslužiti, a angažovati asistenta, koji pritom od tebe mora biti udaljen dva metra, zvuči i izgleda prilično suludo. Kako objasniti djeci koja vanjski svijet posmatraju kroz prozor da se “algoritam puta” čike koji u ruci nosi veliku, netom kupljenu čokoladu, umnogome razlikuje od “algoritma puta” koji u datom momentu, satu, danu, sedmici, mjesecu ne/imaju mama i tata?
Kako djevojčici koja nastavu prati online i pritom uči pisana slova objasniti gdje je pogriješila, kada osim nje i malog brace koji jedva da zna pravilno govoriti, u kući više ne vidi niko… Svi odgovori i promišljanja na ova i slična pitanja i teme nalazili su se u “Prvom vikendu aprila”.
„Danas je nedjelja. Prvi vikend u aprilu. 2023. godina. Prije tačno tri godine, u vrijeme kada smo svjedočili prvom lockdownu uzrokovanom pojavom koronavirusa, odlučila sam napisati dramski tekst za predstavu ‘Prvi vikend u aprilu 2020’. Inspiraciju sam pronašla u mojoj drugarici Amni Alispahić, koja je od rođenja slijepa. Divna i izuzetno emotivna žena, snažna i nadasve ispunjena pozitivnim vrijednostima. Životno iskusna, ali u isto vrijeme dječiji razdragana. Sretna“, riječi su Amine Avdić.
Kaže da je Amna nadahnula svojim životnim pričama, koje, uprkos brojnim preprekama, uvijek imaju pozitivan ishod. Kroz te priče upoznala je Amnu, njenu porodicu, ali i jedan novi svijet.
“Aminu poznajem godinama i bila sam zaista jako dirnuta kada me pozvala da se uključim u pripremu predstave. Provela sam godine i godine radeći na pitanjima prava i statusa osoba sa invaliditetom, ali prikazivanje našeg života kroz umjetnost nekako je uvijek izostajalo. Kada sam saznala da će se predstava igrati u Narodnom pozorištu, naprosto se nisam mogla oteti osjećaju dubokog zadovoljstva i zahvalnosti koliko Amini, toliko i tadašnjem direktoru pozorišta, glumcima i svima ostalima koji su otvorenog srca, kako to samo PRAVI umjetnici mogu, učinili da me preplavi neka krajnje pozitivna energija”, kazala je Amna Alispahić, inspiracija predstave, za Bosnainfo.
A autorica projekta Amina objašnjava kako je korona uticala na nastanak dramskog teksta.
„U prvim danima lockdowna Amnini i moji razgovori dali su konkretne rezultate. Nastao je dramski tekst sa fokusom na Amninu porodicu u vrijeme lockdowna. Suprug, koji je također slijepa osoba, te dvoje djece, koja, hvala Bogu, nemaju poteškoća. Njihovi izazovi postali su znatno teži. Neprijatelj opasniji. Borba u četiri zida. I vijesti o strahu i panici.“
Drama
Onda su mjere popustile, život se počeo polako vraćati u normalu, a dramski tekst je dobio svoja prva čitanja. I potpisnica ovih redova prisustvovala je jednoj pripremi. Reditelji, glumci, novinari… svi su redom bili oduševljeni načinom na koji su pokazali kako se jedna porodica borila sa koronavirusom. Kako su koronu i njene strahove prepoznali ljudi sa invaliditetom, kako se život sveo na četiri zida.
„Dobili smo jedno veliko: Bravo! za naš rad i trud. Naš tekst u tom trenutku subvencionira Festival MESS, a sve sa ciljem da dobijemo što bolji dramski izraz. Velikan našeg glumišta Izudin Bajrović, tadašnji direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, prepoznaje vrijednost ove društveno odgovorne teme i pristaje na to da ova institucija kulture bude koproducent predstave. Za nas u ekipi san polako postaje java, prvo jer su vrhunski umjetnici prepoznali ovaj projekat, a onda i zbog činjenice da smo dobili dozvolu rada u najznačajnijoj instituciji kulture – Narodnom pozorištu“, navodi Amina.
Pomno izabrana ekipa mnogo vremena, a i truda ulaže u ovu predstavu. Trebalo se uživjeti u ulogu slijepe osobe, osjećati je, a pritom imati osjećaj za vrijeme, prostor, s druge strane i slijepe osobe drugačije percipiraju predstave. Doživjeti igru bez vida je problematično. Scenografija, kostimi, izrazi lica i gestovi glumaca jednostavno su elementarne komponente predstave koje je čine potpunom i razumljivom…. Zajedno sa Amnom, tim je naporno radio za dobrobit svih.
Autorica ističe: „Amna i ekipa glumaca su odmah kliknuli. Svaka proba nam je izgledala kao nova lekcija o životu, suosjećanju koje smo kao društvo počeli gubiti, ljubavi koja nas spaja i o sreći koju toliko želimo. Amna je bila mentor, ona koja postavlja tezu, a mi, predani panelisti, željni diskusije i saznanja. Svakim danom smo davali oblik predstavi i bili ponosni na finalni proizvod“.
“Razgovarali smo o svemu, pričala sam im o našem načinu života, dijelila s njima neke skrivene strahove i nadanja, (stvari koje teško da sam se usuđivala i samoj sebi priznati ranije), a sve s ciljem da priča na kraju zaista bude autentična i ljudska. Budući da ja pod određenim uvjetima posjedujem određenu osjetljivost na svjetlo, naša saradnja išla je dotle da smo na glavnoj sceni testirali svjetlosne efekte kako bismo u konačnici publici mogli pružiti onakav doživljaj svijeta kakav imamo ja i ljudi poput mene”, priča nam Amna.
A onda, sreći nigdje kraja. Nakon mnogih prolivenih kapljica znoja, nakon uloženog vremena i truda, predstava je konačno trebala zaigrati i na glavnoj, velikoj sceni NPS-a.
Autorica teksta opisuje taj divni osjećaj sreće i ponosa što će predstavom doprinijeti tome da se (pro)čuje i da se podigne ionako niska svijest o životu osoba s invaliditetom. Da se stavi akcenat na osobu, a ne na invaliditet.
„Nevjerovatno blještavilo, sreća i radost. Važna priča o važnoj kategoriji ljudi koja je zapostavljena u našem Gradu i Državi dobija svoje mjesto. Borba i uspjeh protiv nepoznatog virusa u nepoznatim uslovima biće ispričani. E, to su bili dani ponosa i sreće.“
A kako svaka sreća i dobar posao imaju svoje neprijatelje, tako su i trinaestog, tj. zadnjeg dana prije premijere upoznali jednog od njih. Nažalost, nova uprava i u tom trenutku novoizabrani direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Njegovim izborom vrata Narodnog pozorišta su zaključana za njih i za predstavu. Zvaničnu odluku nikada nisu dobili, ali saradnja je otkazana.
U tom trenutku san o predstavi je ugašen
“A onda se desilo: nekoliko dana pred premijeru, tadašnji direktor zamijenjen je novim, a nove priče, poput ove naše, zamijenjene su nekim starim”, rekla nam je Amna.
Kontaktirali smo i Dinu Mustafića, direktora NPS-a, i zamolili za komentar
. “Provjerio sam sa saradnicima koji su bili involvirani u dramsku produkciju Narodnog pozorišta Sarajevo prije mog imenovanja na mjesto direktora u septembru 2021. godine, i niko ne zna za predstavu koju spominjete. Taj naslov nije evidentiran niti u jednom dopisu ili planu i programu Narodnog pozorišta Sarajevo”, naveo je Mustafić.
Postoje i videozapisi te isječci iz Narodnog pozorišta na kojima se jasno vidi, a za one koji ne vide, i čuje priprema predstave „Prvi vikend u aprilu 2020“. A ko ne vjeruje, može se uvjeriti samo jednim klikom na
„No, teže od svega pala nam je činjenica da je neko mogao ugasiti san da će jedna važna priča biti ispričana u kulturnoj instituciji našeg Grada. Teško nam je palo što pored brojnih prepreka koje kao društvo stavljamo pred osobe sa invaliditetom nemamo empatiju ni za priče koje govore o njihovoj borbi, uspjehu i porazu, pa čak i životu“, napominje Amina.
O kulturi u našem gradu ne želi govoriti.
„Dovoljno govori činjenica da je iz Narodnog pozorišta protjerana predstava o životu naših sugrađana koji imaju poteškoće sa vidom, a da je u isto vrijeme ta institucija i plato ispred zgrade otvoren za raznorazne bjelosvjetske umjetnike koji ‘opće sa lubenicom’, promovišući na taj način valjda vrijednosti koje zastupa uprava pozorišta.
I na kraju, moje intimno pitanje – kakva je razlika kada te jedna vlast (direktor) drži na životu, daje ti prostor za rad i brine da kultura bude posvećena svakoj kategoriji stanovništva, svakom građaninu, svakom umjetniku… u odnosu na vlast koja ti slomi srce“, zaključuje Amina Avdić.
”Ako je kultura most koji povezuje i zbližava različitosti, onda se ovaj naš dobrano urušio. I dok su se slijepe osobe pokušavale uhvatiti za nepostojeću ogradu mosta za koju nisu znale da ne postoji i padale u rijeku, neko je, vidjevši da je prolaz preko mosta čist, u civarama, dignute glave, na drugu stranu rijeke, prevezao – lubenice.
Prolazit će voda ispod mostova, mijenjat će se vlade, zakoni, sistemi, a osobe sa invaliditetom će uvijek ostati osobe sa invaliditetom i tu se promijeniti neće ništa. Jedino što će nam pomoći da napravimo razliku jeste način na koji se, oni koji dolaze i prolaze, odnose prema nama“, riječi su Amne Alispahić.
Nije baš da smo gladni kulture, može se i u ovom gradu još hraniti njom, ali sve manje kvalitetnim, a sve više gorčim sastojcima.