Ovi prostori, u periodu nakon balkanskih ratova, ne pamte ovakav stravični masakr pogotovo kada se radi o djeci, a pitanje je koliko je još potrebnih prolivene krvi da se upale alarmi i skrene pažnja na probleme koji muče današnju omladinu i koji dovode do takve tačke ključanja u njhovim mozgovima da se odluče na ovakve poteze.
Ovakve tragedije su, primjera radi, u SAD-u (mada je bilo slučajeva i u drugim zemljama) već niz godina postale “normalna pojava” koliko god to užasno zvučalo, a sada je jasno da ni mlade generacije u našem regionu nisu pošteđenje od naleta ovakve vrste zla.
Za osvrt na masakr u Beogradu i profesionalno mišljenje o tragediji ovakve vrste zamolili smo bh. psihologinju Belindu Milanović.
“Vrijediš ako si savršen”
Ona je u razgovoru za Bosnainfo pokušala da objasni uzroke stravičnog zločina u Srbiji i generalno u svijetu koji su sve učestaliji.
– Zločin koji je počinjen jutros u Beogradu je klasičan primjer posljedice nesrazmjera prevelikih očekivanja i savršene slike o sebi. Društvo je jednostavno došlo u fazu – vrijediš jedino ako si savršen. Ne dopušta se više ni najmanja pogreška i nažalost, odgajamo djecu očekujući da nikada neće napraviti niti jednu grešku u životu. Došlo je do “kratkog spoja” očekivanja i realnosti. Svakodnevno smo svjedoci da se djeca u parku ne smiju isprljati ili ni slučajno pocijepati neki odjevni predmet. “Je li znaš ti, koliko je to koštalo?”, nerijetko se čuju takve i slične izjave roditelja na dječijim igralištima, ističe Milanović.
– Sve ima neku cijenu, a zaboravljamo vrijednost svega toga. U adolescentskom periodu slika o sebi je ključna u svakoj minuti dana i kada imamo očekivanja okoline takva da tjeraju dijete da ima savršenu sliku o sebi i da si ne dopušta ni jednu pogrješku – upravo dobijemo “kratki spoj” u glavi, koji redovno rezultira nasilnim ponašanjem, bilo rječju ili djelom. Tom “kratkom spoju” svjedočili smo jutros u našoj regiji, dodaje naša sagovornica.
Na pitanje jeli ovo posljednji znak da se upali alarm i da se nešto poduzme oko ovog problema, Milanović kaže:
– Odavno se čuje znak za uzbunu. Vršnjačko nasilje je postalo sastavni dio našeg života, kao jutarnji pozdrav. I kod nas i u susjednim zemljama često možemo čuti o nasilju, o ubojstvima, o samoubojstvima. Jutrošnji slučaj u Beogradu je samo jedan od ishoda nasilničkog ponašanja i nemogućnosti da se adekvatno prevladaju životne realnosti. Neću čak reći ni da su to životni problemi, jer negativna ocjena u školi nije problem, nego je realnost. A nemogućnosti prihvaćanja neuspjeha i negativne ocjene je sve veći društveni problem. Bojim se da ćemo sve više biti izloženi negativnim vijestima koje su posljedica loše komunikacije i emocionalne nestabilnosti, objašnjava magistrica psihologije, te dodaje:
– Često znam reći i to svojoj djeci ponavljam, pogriješiti je dobro, jer to nas uči kojim putom trebamo ići. Vlastite pogrješke nas odgajaju i vode kroz život. Lijepo je od sebe očekivati najbolje izdanje, ali još je ljepše znati oblikovati to najbolje izdanje.
Gdje je standard čovječnosti?
Postoji mnogo načina borbe protiv faktora koji uzrokuju na kraju horor kakav se desio jutros u Beogradu, ali je potrebno vremena i strpljenja.
– Svijet je okovan lošom komunikacijom. Živimo u vremenu kada je sve dostupno i kada se sve odjednom sazna, ali sve manje znamo o sebi i o svojim bližnjima. Čujemo, ali ne slušamo. Gledamo, ali ne vidimo. Moramo se vratiti iskonskim vrijednostima života i skinuti cijenu sa svega što nas okružuje. Djeca se u školama danas natječu ko ima bolje i skuplje patike. Bitno je samo zadovoljiti društvene norme i standarde lijepog i skupog, a gdje je standard čovječnosti? Gdje je potreba roditelja da nauče dijete da drugom djetetu pruži maramicu kada zaplače zbog zguljenog koljena? Gdje je svjesnost roditelja da nije bitno koliko su skupe patike tvoje djece, već je bitno koliko je tvoje dijete ljubazno, koliko je empatično, koliko je sposobno prihvatiti kritike odgajatelja!?, kaže Milanović.
– Izgubili smo pojam o poštivanju autoriteta. Prije nekoliko mjeseci svjedočili smo snimci, upravo iz Srbije, gdje učenik izmiče stolicu profesorici koja pada na pod. E sve su to koraci do propasti poštivanja autoriteta. A ne zaboravimo da se nepoštivanje autoriteta odgaja u primarnoj obitelji. Svakim danom sve više gubimo obitelj kao ključnu jedinicu čovječanstva, a gubeći obitelj gubimo u pojam o autoritetu, zaključila je naša sagovornica.