U čemu je tajna njene privlačnosti?Kljukuša nije jelo koje se jede nožem i viljuškom u finom restoranu. To je jelo koje traži da zasučeš rukave. Njena atraktivnost leži u brutalnim kontrastima okusa i tekstura:
Hrskava korica (Tajna vrele tepsije): Prava kljukuša se izlijeva u pleh (tepsiju) u kojem je prethodno zagrijano ulje ili puter. Taj prvi kontakt mokrog tijesta i vrele masnoće stvara onu legendarnu, zlatnu i hrskavu donju koru koja puca pod zubima.
“Kljukanje” (Kidanje rukama): Ime nije dobila slučajno. Kada se ispeče, ona se ne reže na sterilne kocke. Tradicionalno se kida (kljuka) na nepravilne komade. Zašto? Zato što tako stvara više grubih ivica koje će upiti onaj magični preliv.
Bijeli luk i pavlaka (Tečni greh): Onog trenutka kada vrelu, tek iskidanu kljukušu zaliješ mješavinom domaćeg kajmaka (ili kisele pavlake), jogurta, pretopljenog maslaca i sitno sjeckanog bijelog luka – dešava se alhemija. Cijela kuća zamiriše, a tijesto upije tečnost i postane nevjerovatno sočno, dok ivice i dalje ostaju hrskave.
Dvije škole kljukuše (Biraj svoju stranu)Balkan ne bi bio Balkan da se ne raspravljamo oko toga koja je verzija bolja. Dvije su apsolutne kraljice:
Klasična (Buredžik stil): Samo brašno, voda i so. Tijesto je malo gušće od onog za palačinke. Ispeče se, isječe (ili iskida) i brutalno zalije bijelim lukom i pavlakom. Jednostavnost na maksimumu.
Krompiruša (Krajiški stil): U tijesto se umiješa gomila sitno rendanog, posoljenog i pobiberenog krompira (i često malo luka). Kada se ispeče, dobiješ nešto što podsjeća na ogromni, hrskavi hash brown na bosanski način.
Ona je teška, zasitna, tjera te na spavanje poslije jela i ne oprašta onima koji broje kalorije. Ali baš zato je savršena.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.