-Još jedan prelijep let Plavog leptira, ovoga puta nad gradom soli i Panonskog mora, nad Tuzlom“, rekla je spisateljica Belma Omeragić nakon promocije svojih knjiga „Prah Plavog leptira“ i „Nestašni Plavi leptir“.
I ovoga puta Plavi leptir nije došao samo da predstavi knjige. Došao je da povede publiku na putovanje – u svijet dječije mašte, igre, priče, pjesme i emocija. A putnici na tom neobičnom književnom letu bili su i najmlađi i njihovi roditelji, nastavnici, ljubitelji knjige i odrasli koji su na trenutak, ponovo otvorili vrata vlastitog djetinjstva.
Upravo je po tome promocija Belme Omeragić bila drugačija od uobičajenih književnih predstavljanja. Umjesto klasičnog govora o knjigama, autorica je svoju publiku uvodila direktno u njihov svijet. Priče i pjesme nisu samo prepričavane – one su oživljavane kroz razgovor, emociju, dječiju radoznalost, humor i maštu. Plavi leptir je tako postao više od književnog junaka. Postao je svojevrsni vodič kroz čarobni svijet u kojem nema oštre granice između stvarnosti i mašte, između dječijeg i svijeta odraslih.
Promociju je Belma otvorila pričom o dvije knjige koje naziva – sestrama.
-„Prah Plavog leptira“, starija sestra proze, donosi 29 priča na 208 stranica, kaže Belma. Posebnost ove knjige je u tome što svaka priča ostavlja prostor za vizuelno stvaralaštvo mladog čitaoca. Ilustracije nisu tu samo da ukrase knjigu – one djeci otvaraju mogućnost da kroz crtež bolje razumiju priču, a zatim, polazeći od vlastite mašte i onoga što su nacrtali, napišu i svoju. Na taj način dijete prestaje biti samo čitalac. Ono postaje ilustrator, pripovjedač i mali stvaralac. Knjiga se ne završava posljednjom rečenicom – ona se nastavlja u dječijem crtežu, novoj priči, pitanju ili nekoj sasvim novoj ideji. Mlađa sestra, „Nestašni Plavi leptir“, nastala je iz jedne simpatične književne „krađe“. Mlađa sestra, ističe Belma, nije znala pisati priče, ali je lijepo pisala pjesme. Zato je u početku odlučila malo „prepisivati od seke“, a onda je, nakon nekoliko pjesama, pronašla vlastiti glas. Tako je nastala zbirka poezije – kao dokaz da jedna priča ponekad može prerasti u pjesmu, a dječija igra u pravo književno stvaralaštvo.
Poseban šarm promociji dala je upravo neobična komunikacija autorice s publikom. Belma nije željela da djeca budu samo nijemi posmatrači promocije. Ona ih je uključivala u svoj književni svijet, dopuštajući im da postavljaju pitanja, zamišljaju, povezuju, crtaju i otkrivaju vlastita značenja priča. Tako je književni susret postao svojevrsna mala radionica mašte, u kojoj su se smjenjivali smijeh, iznenađenje, emocija i dječija radoznalost.
A onda je Plavi leptir poveo publiku u svijet kornjača, iz kojeg se putovanje nastavilo prema svemiru, dječijem strahu od zubara i priči o tome kako muzika može pomoći da se čak i strah pobijedi. Govorilo se i o porodičnim takmičenjima, u kojima nije postojalo drugo mjesto – već samo prvo iza brata. Postojali su ljubav, dječija radost i mudrost jednog tate koji je znao kako sačuvati i takmičenje i ljubav. Tu je bila i nagrada – bombonjera kojoj je istekao rok, ali iza koje je ostala pjesma.
Kroz sve te naizgled različite motive provlači se ista, nježna nit.
-Iza humora, dječije igre, straha, muzike, zubara, kornjača, svemira i porodičnih takmičenja uvijek se nalazi ista nit – ljubav, kaže Belma. Ljubav prema djetetu. Ljubav prema knjizi. Ljubav prema stvaranju. Ljubav koja ne pita koliko imamo godina.
I upravo tu njene knjige izlaze iz okvira isključivo dječije književnosti. Iako su pisane za djecu, one ne isključuju odrasle. Naprotiv. One ih podsjećaju na jednostavne istine koje se u odraslom svijetu često zaborave – da je lijepo biti radoznao, da se strah može pobijediti, da se treba igrati, maštati, razgovarati i, iznad svega, voljeti.
Zato je i tuzlanska promocija bila susret različitih generacija. Djeca su u Plavom leptiru pronalazila igru i čaroliju, dok su odrasli u njegovom letu mogli prepoznati nešto što su možda davno izgubili – vlastito unutrašnje dijete.
Među knjigama, dječijim osmijesima, dragim ljudima i riječima koje spajaju srca, Plavi leptir je ponovo raširio svoja krila.
-Dobar Sajam nije samo mjesto na kojem se knjige izlažu, kaže Belma. To je mjesto susreta, razgovora, dječije radoznalosti i novih prijateljstava.
A tuzlanski susret upravo je to i bio. Nije se završio onda kada je posljednja riječ promocije izgovorena. Ostao je u dječijim osmijesima, pitanjima, pogledima i pričama koje su ponijeli sa sobom.
Jer Belma Omeragić knjigu ne predstavlja samo kao nešto što treba pročitati. Ona je predstavlja kao mjesto u koje treba ući.
U njenim pričama djeca mogu pronaći sebe, odrasli mogu pronaći svoje zaboravljeno djetinjstvo, a svi zajedno mogu pronaći ono najvažnije – prostor u kojem mašta nema granice.
Zato je Plavi leptir iz Tuzle odletio puniji nego što je došao.
Ponio je nove osmijehe, nove priče i još nekoliko tufnica na svojim krilima.
A možda je, najvažnije od svega, ostavio trag u srcima onih koji su ga tog dana pratili.
Jer svaki susret je nova stranica, svaki osmijeh mali trag, a svaka riječ koja dotakne dječije srce – najljepši razlog da nastavimo letjeti.
-Hvala Tuzli što je na ovoj manifestaciji omogućila Plavom leptiru da još jednom raširi svoja krila, kaže Belma Omeragić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.