‘Ja sam sinu rekla neka me slobodno metne pokraj kontejnera, nije me briga šta će sa mnom mrtvom raditi ja 15 hiljada maraka nemam, a i da imam – ne dam.’
Obazrem se kriomice, ne vidim lice gospođe koja govori, nego one niže gospođe, koja sluša. Najradije bih prišo, pa gospođu koja govori pozvao na kafu – eno tamo, ni deset metara od nas, pristojan kafe-restoran – zamolio je da mi sve natenane ispriča. Kakvo umiranje, kakvih, za šta, 15 hiljada maraka, i otkud joj ta tema usred dana, posred supermarketa, gdje zbog preglasne muzike ljudi moraju preglasno govoriti pa ih čuje i onaj kojemu nije bilo namijenjeno da čuje ?
Unezgodio se, kao da sam nešto ukrao, brže bolje strugnem iza onog reda gondola gdje stoje sve same kisele vode i gdje nikakva posla nemam nego da stanem i uzdahnem. U povratku kući popričam sa taksistom – ti ljudi, sarajevski taksisti, sve znaju mnogo bolje nego mi, njihove mušterije – i stvar mi se objasni. Postoji u Sarajevu više pogrebnih preduzeća, ima i jeftinijih varijanti za ukop pokojnika, nijedna ne ide ispod 3-4 hiljadice, a to što je kazivala gospođa u ‘Merkatoru’ odnosi se na groblje Bare. Tamo grobno mjesto košta 10, pa kad se dodaju ostali troškovi iziđe na 15 hiljada bosanskih maraka. Lijepo. Što volim kad mi se objasne stvari.
Stigoh kući, ispričah događaj drugarici, a ona se začudi što se ja čudim. Reče, pa se i ja sjetih: kad je umro đedo, bila 2011. godina, noćivanje u ‘Bakijama’ koštalo 380 maraka. Jedna noć boravka mrtvaca u mrtvačnici – 380 kaemova. Ko da su ga, na kašičicu, sve samim kavijarom pitali.
Eto tako stoje stvari s troškovima smrti u Sarajevu, pa ti, Sidrane, dobro vidi šta ćeš i kako ćeš i da li ti se uopće isplati umirati. (ORANJE MORA, 2016.)