“Došao mi, bolesnom, prije nekoliko godina, u kućnu posjetu, prijatelj, mlađi kolega, pisac, te unekadoba, malčice izokola, reče kako ima jedan delikatan problem, i volio bi da mu reknem šta ja o tome mislim.Nude mu da preuzme vođstvo jedne omanje, novije političke partije, onako, urbanog profila.
Rekoh: Ne vjerujem da je ponuda iskrena.
Jeste. Dokazano. Nema trunke sumnje. Ako odlučim da prihvatim, bicu predsjednik Stranke. Šta mi vi, čika-Sidrane, preporučujete ? Uzmi Statut Stranke, dobro prouči sta su ovlaštenja predsjednika, koje mu procedure mogu vezivati ruke, ometati ideje i stavove. Pa kad to prokontaš – sam odluči.Ne znam je li proslo desetak dana, bila Skupština, moj drug izabran. Milo mi dvoje: da nije bila neka takticka varka predlagača, i da je izabran baš ono – glat.
Objavim na svome fb profilu jednu njegovu zbilja antologijsku priču, da široj raji reknem da taj mladi čovjek nije samo političar nego i dobar pisac.
Prošlo neko vrijeme, godina-dvije, meni se učinilo da su u toj Stranci načinili neke loše stvari, a jednu od njih, prema mome mišljenju – užasno lošu.
Dozovem druga, ima li vremena, ima, za mene, veli, uvijek ima vremena – da se nipošto ne ustručavam, još reče ovako: “Meni je draže razgovarati sa Vama i kad bi me dva sata ružili, nego s onima koji me neprekidno hvale.” Milo mi to čuti, što jest – jest.
Istresem ja, bez ikakva okolišenja, sve sto sam mislio da im ne valja – ne zna se da li je neugodnije bilo meni ili njemu.
Trajala koji minut šutnja, teška ko olovo. Vrtimo kašičicama po praznim šalicama ispijene kafe. Ne gledam mu u lice, čekam da mu čujem glas. Progovori moj drug, mlađi kolega. Znate, čika-Sidrane. Da sam ja onomad znao kolika je moc političke pragme – nikad ne bih prihvatio !”, poručio je Sidran.