Cijene su toliko napumpane samo što nisu pukle. S jedne strane cijene hrane,sa druge strane cijene nekretnina. Sličnih sitacija je i ranije bilo. Sjetimo se dionica, ako danas narod zna šta je to.
I one su pumpane. Slično je i sa cijenama drugih potrošnjih roba. Zlato je najbolji barometar. Ono je najbolja mjera. Ono se čuva i ima najbolju vrijednost. Sve prilike ili konjuktura kažu nam da su ovo vanjski ili egzogeni faktori. Na iste postoji odgovor samo iznutra. To su tzv. endogeni faktori.
Ako je tako, a može biti da jeste ili nije, postavlja se pitanje šta činiti. Šta nas kao državu može spasiti. Vidimo da se Republika Srbija “čupa” . Pitanje je samo na šta će izaći. S druge strane Republika Hrvatska ima turbulentno stanje sa prilikom za poboljšanje.
Problem Bosne i Hercegovine je u režimu vlasti. S toga promjena iznutra još nema. Niko se ozbiljno ne hvata 14 preporuka Evropske komisije. Cijene hrane i stanova sve govore. Govore jednu istinu koju svi vide, a prave se ćoravi. Niko ne želi da kaže “da je car go”.
S toga najave gradnje velikih stambenih objekata postaje san enormno bogatih. Hrana i enegenti postaju san prosječnoj porodici. Država sanja o rekordnim javnim prihodima od poreza. Radnici sanjaju minimalnu platu od 1.000 KM.
Čak i penzioneri sanjaju povećanje penzija od “akontantivnih” 13,9%. U našem kraju poslije vašera u Puračiću ostaje još samo vašar za kasum u Gračanici. I to je blizu. S toga sve su prilike da ćemo polahko utonuti iz jeseni u zimski san. Proljeće će nam biti java i prilika da vidimo pravo stanje. Dotle “ko živ, ko mrtav”.