Pisac neće dočekati da vidi oca, a nakon devet godina mu umire majka, tako da Ćamil ostatak djetinjstva do odlaska na školovanje u Skoplje provodi kod svojih daidža na Pešteri.
Odlazak na školovanje u Veliku medresu Kralja Aleksandra biće početak životne avanture nesumnjivo jednog od najboljih pripovjedača ovih prostora. Ali, kao i većina polaznika medrese u Skoplju, i Ćamil će se oduševiti idejama komunizma. Tadašnje jugoslovensko društvo, obojeno teškim siromaštvom i ogromnim imovinskim nejednakostima, bilo je pogodno tlo za bujanje takvih ideja. Zbog ovih stavova, biće istjeran iz medrese i primoran da dalje školovanje nastavi u Vranju. Sijarić će se iz Vranja, gdje će maturirati u lokalnoj gimnaziji, zaputiti u Beograd, gdje upisuje studije prava. Iz dokumenata znamo da je bio pitomac Studentskog doma društva „Gajret“ u Beogradu u kojem je boravio tokom studija. Sijarić će diplomirati prije negoli će svjetska kataklizma zahvatiti Jugoslaviju.
Potraga za egzistencijom će ga odvesti u Bosansku Gradišku, gdje dobija zaposlenje i gdje će ga zadesiti rat. Sijarić će rat provesti mirno, čekajući oslobođenje zemlje. Poslije rata okreće se novinarstvu. Piše za banjalučki Glas u kojem obrađuje teme iz kulturnog života, ali i teme iz života ljudi na selu. Poslije toga prelazi u redakciju sarajevskog lista Zadrugar, da bi 1953. godine prešao na Radio Sarajevo u kojem je radio do penzionisanja.
Kada je riječ o Sijarićevom književnom stvaralaštvu, ono što se zna je da je prve pjesme objavio 1930. godine, još kao srednjoškolac. Beogradska Politika svjedoči da je njegov prvi nastup u javnosti kao književnika bio 1937. godine. Sijarić prije rata objavljuje u listovima Gajret, Đačka družina, Žena danas, u kalendaru Gajreta itd. Sijarić sporadično piše sve do 1953. godine. Može se reći da je ta godina bila prelomna za Sijarića kao književnika. Tada mu izlazi zbirka priča Ram-Bulja koju objavljuje Grafički zavod u Titogradu. Ipak, Sijarićeva književna zvijezda zasjaće punim sjajem sa izlaskom romana Bihorci. Za ovaj roman Ćamil će dobiti nagradu Narodne prosvjete za knjigu godine. Skoro da ne postoji nijedan značajniji dnevni list koji nije napravio intervju sa velikim piscem ili objavio kritiku o ovom romanu. Bihorci će takođe biti i tema svih značajnih časopisa za književnost i kulturu u Jugoslaviji.
Na ovaj način Ćamil će pronijeti slavu jednog kraja, a Bihor će dobiti mitski status u književnosti. Sijarić će do pred kraj života objavljivati samo prozu. Svjetlo dana će tako ugledati romani Kuću kućom čine lastavice, Konak, Raška zemlja Rascija, Mojkovačka bitka, Carska vojska, kao i zbirke pripovjedaka Zelen prsten na vodi, Drvo kraj Akova, Na putu putnici, Francuski pamuk, Naša snaha i mi momci, kao i zapisi Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Tek na kraju Sijarić će se vratiti poeziji i objaviti zbirku poezije pod naslovom Lirika, 1988. godine. Posthumno će mu biti objavljena zbrika poezije Koliba na nebu.
Pored ovoga, Sijarić će napisati veliki broj članaka, eseja, književnih kritika i prikaza. U politički život se nije mnogo miješao. To će tek otvoreno uraditi 1989. godine kada će se obratiti javnosti sa oštrim upozorenjem da narastujući nacionalizam može dovesti do tragedije, što se nažalost pokazalo tačnim.
Ćamil Sijarić će tragično okončati svoj život, samo par godina prije negoli će tragično skončati zemlja u kojoj je ostvario književnu i poslovnu karijeru. Sa raspadom države u kojoj je stvarao nužno se promijenio status književnog djela Ćamila Sijarića, a i njena interpretacija ako je uopšte više bilo potrebe za njom. Fizički raspad Jugoslavije povukao je za sobom i duhovni, pa su mnogi pisci, ovisno o svojoj naciji i vjeri ili pak političkoj ideoligiji ili ličnom stavu u pojedinim zemljama, postali nepoželjni.
Tako je Sijarić danas kao pisac od nacionalnog značaja opstao u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. To je rezultat političkih prilika, ali i činjenice da su Crna Gora i Bosna i Hercegovina, objektivno, njegove dvije domovine. U prvoj se pisac rodio, a i ono što je najvećim dijelom napisao vezao je i smjestio za kraj u kojem je rođen. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina ga je prihvatila kao svog i omogućila mu da uživa sve blagodeti pisca i uglednog društvenog radnika. U Srbiji je Sijarić, uglavnom, predmet pažnje javnosti među Bošnjacima u Sandžaku, gdje već duži niz godina Bošnjačko nacionalno vijeće dodjeljuje nagradu „Pero Ćamila Sijarića“. Na velikog pisca u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji podsjećaju i nazivi ulica, škola, biblioteka. Ipak, sa distance od 30 godina mislim da je vrijeme da javnost u ovim zemljama i sredinama odgovori na pitanja: Šta je nama danas Ćamil Sijarić i koja je recepcija njegovog djela danas, kao i kako i na koji način treba čuvati sjećanje na njega i na važnost njegovog djela?
Ćamil je danas prilično zaboravljen. To je realnost. Mislim da i kada je u pitanju analiza njegovog djela nismo daleko odmakli. Iako je bio majstor pripovijedanja, Ćamil je još za života ostao nepoznat kao pjesnik, iako se radi o modernom pjesničkom stilu posebno za to vrijeme. O njegovoj genijalnosti, upravo i najbolje svjedoči da sposobnost da se o ljudskoj prirodi kaže skoro sve u svega nekoliko redova:
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
rane
Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.
Dakle, Sijarić jeste bio majstor priče, ali kao pisac bio je daleko više od toga. Kroz svoj književni opus on pokazuje da je bio veliki poznavalac istorije, sociologije, psihologije, religije itd. On sjajno portretiše svoje likove pokazujući kroz njih uvijek aktuelne teme: nepravdu i nemoć pojedinca da se izbori protiv društvenih okolnosti. Ćamil je svoja djela u vremenskom pogledu smještao od početka 18. pa do prve polovine 20. vijeka. Cio taj vremenski raspon na ovom prostoru ispunjen je ratom i nesrećom, nepravednim društvenim poretkom i bezuspješnim čovjekovim pokušajem da se snađe u tim promjenama. Ali, opet, i pored toga, Ćamilovi likovi puni su nečeg što bih nazvao naivnim optimizmom. Nadom, za koju njegovi junaci nemaju ama baš nikakvu osnovu.
Ali ono što Ćamila čini majstorom pripovijedanja nije samo vjerno i živopisno slikanje likove i njihovih sudbina, već pripovijedanje samo po sebi. Kada Sijarić priča svoju priču, kao da je i on jedan od likova, koji ima svo vrijeme ovog svijeta da ispriča baš to i ništa više. Zato u Ćamilovom djelu ima puno opisa, od fizičkih karakteristika likova, do opisa predjela i pojava. Ali Sijarić je to tako vješto radio da se odista nikada ne osjeti manjak dinamike u napisanom.
Može se reći da je Ćamil Sijarić bio više nego tiražan pisac. Do sada je objavljeno stotinu i jedno posebno izdanje na našim i stranim jezicima. Za života biće preveden na nekoliko stranih jezika, ali svakako najviše će mu donijeti prevodi na ruski i njemački jezik.
Sijarić je danas dio školskog programa za lektiru u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. O njegovom djelu je u skorije vrijeme odbranjeno nekoliko magistarskih radova i doktorskih disertacija. Što je dakako dobro, ali za mene postoji jedno mnogo bitnije pitanje, a to je gdje je danas Ćamil u književnoj javnosti. Koliko je danas čitan, koliko je štampan, kakva je recepcija njegovog djela kod generacija koje su rođene poslije njegove smrti? Mislim da su tu institucije kulture i naučna zajednica zakazale. Prije svega iz razloga samodovoljnosti. Naučni i stručni skupovi o njegovom djelu su prilično sterilni, izdanja koja su štampana po njegovoj smrti uglavnom nemaštovito uređena i, bojim se, neprivlačna za mlađu publiku.
Takođe, o Ćamilu se nije pisalo mnogo. Istina je, mnogi su se pozivali na njega. Prava je istina da se za većinu onog napisano o njemu poslije smrti može samo reći: Šteta!
Na Balkanu su institucije samo farsa i forma, pa je samim tim i bilo kakvo institucionalizovano sjećanje i čuvanje nečijeg lika i djela uglavnom forma ili zloupotreba. Balkanska neuređena društva još lutaju i još nisu u stanju da definišu svoj odnos prema prošlosti, pa i prema onoj književnoj. Takođe, tu treba uzeti u obzir da smo mi na ovim prostorima šampioni improvizacije i da se takvih jubileja sjetimo onda kada obično istrošimo budžetska sredstva, pa se na silu upustimo u takva organizovanja.
Da bi smo znali šta sa Ćamilovim likom i djelom, prvo se moramo opredijeliti prema našoj prošlosti, koja će opet odrediti našu budućnost. A to znači da prvo moramo jasno definisati šta je to bio Ćamil i njegovo djelo, a onda od našeg gledanja na to jasno ćemo sebe definisati ko smo.
Sijarić je prije svega bio čovjekoljub i osvjedočeni antifašist. Neki će reći da je bio suviše lojalan ili pak da je bio slijepi podanik sistem. Mislim da nije bio ni jedno ni drugo, već da je bio onaj gorštački mudrac, izbrušen teškim životom i naoružan obrazovanjem, koji je prosto samo pokušavao izvući najbolje iz ljudi i iz onoga što je trenutno na sceni kao vladajuća ideologija. I da, odlično je umio da predvidi blisku budućnost, pa će na naučnom skupu o nacionalizmu i antikomunizmu održanom u Sarajevu neposredno pred novu balkansku klanicu kazati:
„Ta retrogradna svijest pridobija bezbojnu malograđansku masu koja je ničija, koja je u tijesnom sokaku između glasa i koja je kao takva predodređena za služenje. Osvrćući ći se na neka kretanja u književnosti, Sijarić je rekao kako neuspjeli pisac vidi svoju šansu u nihilzmu i destrukciji. Nacionalizam, međutim, svlači literaturu i podvrgava je logici revanšizma. Sijarić je upozorio da nacionalizam postaje sve agresivniji i da sve češće nije tek sjenka koja se uvlači pod krovove. Njegove korake već ponegdje i ponekad jasno čujemo iza sebe.“
Ovaj mudrac iz okoline Bijelog Polja je odlično detektovao naš problem osamdesetih i naslutio ono što smo preživjeli i još uvijek preživljavamo. Vjerujem da bi i danas hirurški precizno dao dijagnozu i uputu za budućnost.
Zato je nužno, da kao civilizovana društva, slavimo Sijarića i slične njemu, slaveći mudrost i umjetnost. Jer bez prvog svijet nema kompas, a bez drugog svijet nema smisla, piše Preporod.