Vincent bi trebao biti Mijin pratilac, ali ona je željna žurki i napunjena kokainom i stalno mu dobacuje zavodljive poglede, a to ga čini pomalo nervoznim: Prema legendi, Mijin muž, svemoćni Marsellus (Ving Rhames), bacio je nekoga s balkona samo zato što je Miji masirao stopala. Prijateljski i pomalo naduven, duge crne kose, Travolta i dalje ima svoju domišljato šašavu harizmu, ali nam također omogućava da vidimo da Vincent čovjek izoštrenih instinkata – povlači poteze, čineći sve što je u njegovoj moći da ne flertuje.
Ostale recenzije:
Ubrzo, Mia najavljuje da želi da se takmiči u plesnom takmičenju Jack Rabbit Slima. Dok njih dvoje počinju da se uvijaju na pozornici uz pjesmu Chucka Berryja “You Never Can Tell”, ples postaje produžetak njihovog dijaloga – ali ono što podiže scenu u stratosferu je način na koji tapka našu duboku želju da ponovo vidimo Johna Travoltu kako pleše. Imate osjećaj da je Tarantino postavio ovu scenu jer ju je morao postaviti. U ropstvu je ekstaze, delirijuma trenutka, i to je senzacija koja se provlači kroz cijeli film.
Gledajući Pulp Fiction, ne postajete samo zadubljeni u ono što se dešava na ekranu. Opijete se njime – ponovo otkrivate koliko film može biti ugodan. Nije se pojavio režiser koji kombinuje disciplinu i kontrolu sa čistim divljim veseljem na način na koji to čini Tarantino. Na 2 sata i 35 minuta uvučeni smo u živote nasilno strastvenih likova iz podzemlja – ubica, dilera droge, smrtonosnih vampira – koji postaju plod bijesa, gracioznosti i želje. Uhvaćeni smo u dijalog tako đavolski razrađene duhovitosti u preokretima zapleta koji su kao hirovi koji izviru iz rediteljeve nesvijesti.
Film je spoj tri priče, ali se likovi preklapaju u genijalnom stilu Roberta Altmana. To je zaista jedna velika priča – simfonija u tri pokreta. U prvom dijelu, koji se fokusira na Vincentov i Mijin noćni izlazak, također se pojavljuje Vincentov partner, Jules (Samuel L. Jackson). Dvojica nasilnika zabavljaju se upuštajući se u brze borbene razmjene o svim temama, od McDonald’sovih restorana u Parizu do relativne čistoće svinja i pasa.
Tarantinov dijalog, sa svojim gusto propulzivnim, gotovo advokatskim žarom, paprenim komičnim spojem pismenosti i funka, grize više od većine akcionih scena reditelja; komične situacije su urnebesne. Ipak, Tarantino također voli zamršena zadovoljstva naracije. U svakoj sceni Pulp Fictiona on je smislio način da nas natjera da se zapitamo: „Šta će se sljedeće dogoditi?“ Pitanje proizlazi iz Tarantinove vizije svijeta kao egzistencijalnog igrališta jarkih boja.
Ova ideja se najspektakularnije realizuje u drugoj epizodi, u kojoj bokser po imenu Butch (Bruce Willis), kojem je naređeno da izgubi, pobjeđuje, a zatim pokušava pobjeći sa svojom evropskom djevojkom. Scene između njih dvoje imaju pikantnu intimnost. Ispostavilo se, međutim, da nas režiser omekšava za ubistvo. Jer Butch je ubrzo upao u nevolju koja je toliko košmarna, tako ludo jeziva, da nas šokira čak i dok se smijemo smjelosti Tarantinove vizije.
Willis čini Butcha kompleksno saosjećajnim herojem: čas mutnim, čas brutalnim, čas nježnim, sad osvetničkim samurajom koji se vraća u pakao kako bi spasio čovjeka koji se zakleo da će ga ubiti. Uzbuđenje i originalnost Pulp Fictiona je način na koji nam prikazuje likove koji se ponašaju mnogo bolje nego što smo očekivali u situacijama opasnijim nego što smo mogli zamisliti..
Nakon ovoga, treća epizoda je poput deserta – nečuvena poslastica pravo iz stripova. Vraćamo se na Vincenta i Julesa, koji su slučajno ubili nekog klinca i rasuli krv po unutrašnjosti svog auta. Stigavši u predgrađe L.A.-a, upoznaju se sa Winstonom Wolfom (Harvey Keitel), popravljačem čija se genijalna efikasnost svodi na … naređivanje njima dvojici da očiste nered. Priča se odvija kao lukavo proširenje GoodFellasa. Držeći sve na okupu je Keitelova besprijekorno zabavna izvedba. Njegovo iznošenje linije u kojoj kaže Vincentu i Julesu da još ne čestitaju jedno drugome je komični vrhunac filma.
Travolta, Willis i Keitel su sjajni, ali glumac koji vlada nad Pulp Fictionom je Samuel L. Jackson. On samo što ne pali vatru svojim gremlinskim očima, a svoje govore pretvara u hipnotičke pozorišne monologe. Jules, brbljivi ubica je duša i duh Pulp Fictiona – bijes obuzdavan naredbom. Tokom završne sekvence, kada drži pištolj na lopovu i kaže mu: “Ti si slab, a ja sam tiranija zlih ljudi… Ali jako se trudim da budem pastir”, dovoljno je da se naježiš. Tarantino stvara vrtoglavi spektakl života u najmračnijem obliku, samo da bi nas, namigujući, pustio na svjetlo.