U Sarajevu uređuje od 1895. do 1903. godine književni časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada s izuzetno lijepim i autentičnim grafikama iz „života“ Bosne koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a uredništvo je bilo u zgradi bosanskohercegovačkog Zemaljskog muzeja.
Preuzimanjem Nade započinje njegov izlazak iz samoizolacije i njegov izravni angažman ne samo u Bosni i Hercegovini nego i Hrvatskoj. rvatske Tada „pravaš“ Kranjčević radi politički „salto“ (a mi ga razumijemo) i gotovo ulizivački piše pjesmu prigodnicu Njegovu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I.
No, pisao je i ljubavne pjesme (O želji ljubavi), ali se posebno analizira njegova legura domoljubnog i intimnog erotskog, a znao je biti i ironizacijski sarkastičan. Naravno, ne kao Matoš, čiju je boemu i skitnje potpomagao – redovno mu isplaćajući honorare za priloge u Nadi. Uzgred, Matošev cinizam i kritička zloćudnost spram Kranjčevića dolazi do izražaja u napisu o njegovoj trećoj knjizi Trzaji (kao dio trilogije objavljene za života: Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji): “Ta tragična koketerija boli već nas umaraše. (…) Sudeći po mnogim suzama u nervoznim Trzajima, njihov bolesni autor pisaše ih u histeriji.“ Pripomenimo još da bi danas svaki urednik prekinuo suradnju s takvim kritičarem, a, ako je u mogućnosti, internirao bi ga iz književnosti ili bi ga politički kompromitirao. No, Kranjčević je kao čovjekoljubac poistovjetio život i poeziju, podsjeća Stav.
Kad se ugasila Nada, ubrzo su se pojavili i prvi znaci bolesti i vidljiva agonija s neumitnim i vrlo brzim odlaskom s ovog svijeta. Danas govorimo o trima važnim interakcijskim razinama njegovog pjesništva koje se manifestno odvijaju kao osjećanje sebe u srazu sa svijetom, zatim u ljubavi spram domovini (pjesma Moj dom kao arhetipska poveznica s čitavim njegovim djelom) i podvostručenom osjećaju sebe i sebstva. To je S. S. Kranjčević pretočio u niz antologijskih pjesama objavljenih u svojoj pjesničkoj trilogiji i ponajviše u zagrebačkom Vijencu, čiji je urednik bio Šenoa. Ako iz strukturalne cjeline izdvojimo samo neke stihove, mi koji imamo domovinu zavoljet ćemo je još više: „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim / Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio / I sve što po njoj gazi po mojem srcu pleše, njen rug je i moj rug.“
Silvije Strahimir Kranjčević se rodio 17. februara 1865. u Senju (Hrvatska), a umro 29. oktobra 1908. godine u Sarajevu. Ukopan je na na groblju Sv. Josip u Sarajevu.
Kamera Bosnainfo zabilježila je gdje je živio Silvije Strahimir Kranjčević u Sarajevu. U ulici Telali na broju 12. nalazi se spomen ploča kao vječni podsjetnik kakav je velikan živio u Sarajevu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.