Riječi su ovo Emira Bektića, autora knjige “Kad osvaneš sam”, u kojoj je naznačio sve ono kroz šta su on i njegovi sugrađani proživljavali tokom kataklizme genocida u Srebrenici.
-Bitno je da se o onome šta nam se dešavalo tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, priča i prenosi na mlade generacije, kaže Emir Bektić.
-Ako nas na promocijama ovakvih i sličnih djela ne bude u znatnom broju bojim se da ćemo iz svog sjećanja potisnuti golgote kroz koje smo prolazili i zaboraviti ih. Ako takvo nešto učinimo stvarama preduslove da nam se neki novi genocidi u budućnosti ponove.
Inače, “Kad osvaneš sam” je autobiografsko djelo. U njemu je opisao svoje djetinjstvo, dešavanja tokom odbrambeno oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine, a posebno dešavanja vezana za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, put spasa, zarobljavanje civila i druge, užasne, zločine počinjene nad Bošnjacima zaštićne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, te svoj život nakon rata i školovanje.
-Mjesec juli je veoma bolan za mene kao i za većinu Srebrenčana i drugih koji iskazuju poštovanje i suosjećaju s nama. U julu mjesecu ubijen je moj babo, majka, veoma mlada, umrla u istom mjesecu 1999. godine. Životni put sestre i mene nije bio ni malo lagan. Odrastali smo bez roditelja, njihove ljubavi i pažnje. Uspijeli smo. Stekli smo potrebno obrazovanje. Nadati se da ćemo jednog dana doći i do adekvatnog radnog mjesta. Knjiga jeste nešto što doprinosi kulturi sjećanja na genocid u Srebrenici, o planetarnom stradanju Bošnjaka. Nastajala je nekoliko godina i bilo je teško pisati o sebi te ponovo preživljavati sve ono kroz šta se prolazilo, prisjećati se užasnih zločina. Pisao sam zbog moralne potrebe da dam svoj doprinos da se genocid ne zaboravi, ne zbog poziva na osvetu, već da se takvo nešto nikada više i nikome drugom ne ponovi. Samo pisana riječ ostaje vječno i služi kao opomena, kaže Beltić.