Već 28 godina traje Ajišina bol za njenim sinom. Ostala je slika i sjećanje na godine kada smrti nije bilo a života jeste.
U životima porodica žrtava nebrojeno je različitih patnji za ubijenima. Šuhri Malić najteže je pala prošlogodišnja reekshumacija, nakon što je pronađena lobanja njenog sina.
“To me ubija, ne mogu da spavam uveče. Zamišljam kakva mu je smrt bila”, navela je za N1.
Nakon genocida hiljade žena živjelo je bez sinova, stalno se sjećajući posljednjih momenata. Dok oni pate za djecom, stotine sinova i kćerki ubijenih nikada nisu osjetili kako je to zagrliti svog oca. Djetinjstvo im je, priča Armin Alić, koji je imao 10 mjeseci 1995. godine, obilježeno konfuzijom i stalnim pitanjem: Kakav je moj otac bio?
“I po tim slikama se sjećam na njegov lik. Pokušavam stvoriti predstavu kakav je bio i zaista je težak osjećaj. Veliki teret će uvijek biti na mom srcu jer sam imao djetinjstvo bez oca jer smo odavdje protjerani”, naglasio je Armin Alić.
Tada je šest dana imao Damir Cvrk. U naručju ga je majka donijela u Tuzlu. Otac je ubijen. Majka mu je dala jedno obećanje: Sve će učiniti da on ima sve kao i druga djeca.
“Ona je moj heroj, ona mi je sve u životu. Ona je dala svoje najbolje godine, svoju mladost da mene izvede na pravi put i da postanem kako treba insan… za to se ne mogu nikada zahvaliti”, podcrtava Cvrk.
Damir je odlučan da o genocidu priča do kraja života. Tako razmišlja i Šaćir Malić. On svake godine pješači putem kojim je njegov otac prošao i preživio.
“Pokušavam da zamislim neke slike sebi u glavi da osjetim kako je to njima bilo, ali to je nemoguće jer cijeli njihov put je bio između života i smrti. Svaki trenutak mogli su da poginu”, naglašava Šaćir Malić.
Djeci Srebrenice podršku pruža Enes Delić, rođen 2000. godine.
“Njihovi životi su jako teški, pogotovo odrastanje bez roditelja, ali oni su za mene pravi borci”, rekao nam je Delić.
Svi su oni sada zajedno. Odlučni da i, kada više ne bude majki i onih koji su preživjeli, pričaju istinu o genocidu.