NEMA VEĆEG SIROMAŠTVA OD SRCA KOJE NE MOŽE PODNIJETI TUĐU SREĆU

Kada bi neko sagradio kuću, kupio zemlju, dobio posao ili ostvario neki drugi uspjeh, to se smatralo razlogom za zajedničku radost. Okupljalo se društvo, slavilo se do kasno u noć uz „iće i piće“, a tuđi uspjeh bio je podstrek i drugima da rade, stvaraju i napreduju.

   Niko nije osjećao da mu je zbog toga nešto oduzeto.

   Danas kao da živimo u vremenu u kojem nam sve više smeta ono što drugi imaju ili postižu.

    Umjesto čestitke, često prvo dolazi sumnja.

    Čim neko uspije, krenu priče kako je do toga došao preko veze, kako nije zaslužio uspjeh ili kako iza svega sigurno stoji neka prevara.

    Kao da nam je lakše povjerovati da je neko uspio nepošteno nego prihvatiti da je možda godinama vrijedno radio, odricao se i ulagao trud.

   Ako neko napravi kuću, kupi automobil ili pokrene uspješan posao, za mnoge odmah postaje sumnjiv.

    Malo ko se zapita koliko je taj čovjek radio, koliko je noći proveo bez sna, koliko je odricanja podnio i koliko je puta pao prije nego što je uspio. Ne vide se godine provedene u rudniku, na građevini, u fabrici ili na nekom drugom teškom poslu. Ne vide se neiskorišteni godišnji odmori, propuštena ljetovanja, štednja i odricanja od mnogih životnih zadovoljstava.

    Problem zavisti nije samo u tome što nas navodi da loše mislimo o drugima. Ona prije svega truje onoga ko joj se prepusti.

    Zavidan čovjek nikada nije zadovoljan. Uvijek gleda šta drugi imaju, a ne šta sam posjeduje. Umjesto da radi na sebi, on energiju troši na poređenja, ogovaranja i umanjivanje tuđih uspjeha. Takav način razmišljanja ne donosi ni sreću ni napredak.

     Posebno je zabrinjavajuće što smo kao društvo počeli uspjeh doživljavati gotovo kao krivicu. Umjesto da od uspješnih ljudi učimo, mi ih često osuđujemo. Umjesto da pitamo kako su uspjeli, pitamo se koga poznaju i kakve su veze imali. Tako stvaramo atmosferu u kojoj se ljudi ponekad čak stide pokazati rezultate svog rada kako ne bi postali meta zluradih komentara.

    A kako se liječiti od ove pošasti?

   Prvi korak je naučiti biti zahvalan na onome što imamo. Čovjek koji cijeni vlastiti život, porodicu, zdravlje i svoj rad manje će se porediti s drugima.

    Drugi korak je prihvatiti činjenicu da ne počinjemo svi sa iste pozicije i da svako vodi svoje bitke koje drugi ne vide.

   Treći korak je iskreno čestitati drugome na uspjehu. Možda nekada i kroz stisnute zube, ali svaka iskrena čestitka slabi zavist, a jača ljudskost.

    Važno je i da se više bavimo vlastitim životom nego tuđim. Vrijeme provedeno u ogovaranju nikome nije donijelo napredak. Vrijeme uloženo u rad, učenje i lični razvoj uvijek daje rezultate.

    Tuđi uspjeh ne umanjuje naše mogućnosti. Naprotiv, on pokazuje da je uspjeh moguć.

    Zavist je bolest duše koja polako nagriza čovjeka iznutra. Za nju ne postoji tableta niti brz lijek. Liječi se radom na sebi, promjenom načina razmišljanja, zahvalnošću i spremnošću da se radujemo sreći drugih ljudi.

    Onaj ko nauči da iskreno aplaudira tuđem uspjehu, napravio je veliki korak prema vlastitom.

    Jer tuđa sreća nije razlog za našu tugu, niti tuđi uspjeh znači naš neuspjeh.

    U životu ima dovoljno mjesta za svačiji napredak. A društvo u kojem se ljudi raduju jedni drugima uvijek je bogatije i zdravije od onog u kojem zavist postaje svakodnevni način razmišljanja.

    Nema većeg siromaštva od srca koje ne može podnijeti tuđu sreću.