Kolumne

"Ja sam za dogovor ali da bude po mome"

Kada se na jarbolima, jedna uz drugu, zavijore zastave Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta, građani naše domovine možda će konačno povjerovati da žive u zemlji u kojoj se različitosti ne doživljavaju kao prepreka, već kao bogatstvo, u kojoj su prava svih građana, bez obzira na to iz kojeg entiteta dolaze i kojoj nacionalnoj skupini pripadaju, zaista zagarantovana.

FOTO: ESET MURACEVIC
FOTO: ESET MURACEVIC

Zemlji u kojoj se poštuju različitosti, ali ne dovodi u pitanje njena državnost, teritorijalni integritet i ravnopravnost svih ljudi koji u njoj žive.

No, sudeći po tome kako dogovori u našoj zemlji teku, još će mnogo vode koritom Bosne proteći dok ne dođemo tobe i dok ne shvatimo da nas politički lideri, opterećeni međusobnim nadmudrivanjem, ličnim interesima i borbom za očuvanje vlastitih pozicija, teško mogu izvesti na pravi put.

Kod nas se, izgleda, svi zalažu za dogovor. Samo što taj dogovor mora biti onakav kakav su oni zamislili. Čim nije po njihovom, nema dogovora ni o čemu.

Jedni bi da razgovaraju o razgraničenju entiteta, drugi o trećem entitetu, treći o građanskoj državi, a svako od njih svoje političke zahtjeve predstavlja kao jedini mogući put za budućnost Bosne i Hercegovine. I dok jedni drugima prebacuju da ne žele kompromis, rijetko ko je spreman napraviti prvi korak i prihvatiti da ova zemlja ne pripada samo jednom narodu, jednoj političkoj stranci ili jednom političkom lideru.

Dodik je nezadovoljan što se ne razgovara o njegovim idejama o razgraničenju, Čović što se ne otvara pitanje trećeg entiteta, dok bošnjački politički predstavnici insistiraju na građanskom uređenju države, uz različita tumačenja načina na koji bi se ono trebalo ostvariti.

I tako se vrtimo ukrug. Svako vuče na svoju stranu, svako ima svoje političke crvene linije, a zajednički interes države i njenih građana često ostaje negdje po strani.

Zanimljivo je, međutim, da se naši politički predstavnici mnogo lakše dogovore kada je riječ o raspodjeli vlasti, ministarskih i direktorskih fotelja, upravnih i nadzornih odbora, službenih automobila i budžetskog novca. Tu se, po pravilu, mnogo brže pronađe zajednički jezik. Kada treba podijeliti odgovornost, funkcije i privilegije, političke razlike nekako postanu manje važne.

Ali kada treba usvojiti zakon, unaprijediti životni standard, riješiti pitanje zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja ili evropskog i NATO puta, onda počinju politička prepucavanja, međusobne optužbe i blokade.

Kao da se podrazumijeva da je država tu zbog političara, a ne političari zbog države i njenih građana.

Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali nije donio jednostavan put do funkcionalne države

Ne treba zaboraviti da je Dejtonski mirovni sporazum, potpisan 1995. godine, zaustavio rat i donio mir Bosni i Hercegovini. To je njegova historijska vrijednost koju niko ozbiljan ne bi smio osporavati. Međutim, ustavno uređenje uspostavljeno njegovim Aneksom IV stvorilo je izuzetno složen sistem vlasti, sa brojnim nivoima odlučivanja, podjelom nadležnosti i mehanizmima zaštite kolektivnih interesa.

Takav sistem, zamišljen da osigura ravnopravnost i spriječi dominaciju jednog naroda nad drugim, vremenom je postao i prostor za politička nadmudrivanja, ucjene i blokade.

U njemu se, nažalost, često događa da se politički interes pojedinca, stranke ili određene političke grupacije postavi iznad interesa većine građana. Mehanizmi entitetskog glasanja i zaštite vitalnog nacionalnog interesa, koji imaju svoju ustavnu svrhu, u političkoj praksi mogu postati instrumenti zaustavljanja odluka i onda kada bi njihovo donošenje bilo od opšteg interesa.

Tako se dolazi do apsurdne situacije da se o sudbini miliona ljudi može raspravljati mjesecima, pa i godinama, dok se ne pronađe formula koja će zadovoljiti političke predstavnike. A građani za to vrijeme čekaju bolje puteve, kvalitetnije škole, funkcionalnije zdravstvo, nova radna mjesta i sigurniju budućnost.

Nije problem u tome što se štite interesi konstitutivnih naroda. Problem nastaje onda kada se zaštita tih interesa pretvori u sredstvo za ostvarivanje stranačkih ciljeva i kada se prava konstitutivnih naroda koriste kao izgovor za zanemarivanje prava svih ostalih građana.

Jer Bosna i Hercegovina nije samo zbir tri nacionalne političke kvote. Ona je država svih svojih građana, uključujući i one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda, kao i one koji ne žele da im nacionalna pripadnost određuje mogućnost političkog predstavljanja.

Posebna priča je ponašanje međunarodne zajednice.

U Dejtonu su, pod snažnim međunarodnim pokroviteljstvom, dogovorena pravila prema kojima Bosna i Hercegovina funkcioniše. Međunarodni predstavnici tada su imali prvenstveno zadatak da zaustave rat, uspostave mir i stvore uslove za normalizaciju života. U tome su uspjeli. Ali, je li se nakon toga dovoljno radilo na stvaranju funkcionalne, demokratske i građanski ravnopravne države?

Godinama su međunarodni predstavnici, a posebno visoki predstavnici, imali značajna ovlaštenja da intervenišu u politički i institucionalni život Bosne i Hercegovine. Međutim, postavlja se pitanje zašto se, uprkos tim ovlaštenjima i brojnim političkim inicijativama, nije uspjelo doći do ustavnog rješenja koje bi omogućilo da institucije države rade u interesu svih njenih građana.

Nije li upravo međunarodna zajednica, koja je učestvovala u stvaranju dejtonskog ustavnog okvira i koja je godinama nadzirala njegovo provođenje, morala odlučnije insistirati na uklanjanju njegovih očiglednih nedostataka?

Umjesto toga, često smo svjedočili situacijama u kojima se međunarodni predstavnici zadovoljavaju pozivanjem domaćih političara na dijalog, dok se političke blokade nastavljaju, a odgovornost prebacuje s jednih na druge.

Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da je Dejtonski sporazum bio mirovni kompromis nastao u izuzetno teškim okolnostima. Nije realno očekivati da se preko noći promijeni sve što je tada dogovoreno. Ali isto tako nije prihvatljivo da se skoro tri decenije nakon rata svaka rasprava o unapređenju ustavnog uređenja završava pozivanjem na Dejton kao da je riječ o dokumentu koji se ne može mijenjati.

Dejtonski sporazum zaustavio je rat. Nije, međutim, trebalo da zaustavi i razvoj demokratskog društva.

Uostalom, međunarodni standardi ljudskih prava, uključujući i presude Evropskog suda za ljudska prava, jasno ukazuju na potrebu da se politička prava u Bosni i Hercegovini ne smiju svoditi samo na pripadnost jednom od konstitutivnih naroda i teritorijalnu pripadnost.

Zato bi međunarodna zajednica, umjesto pukog posredovanja između političkih lidera, morala dosljednije insistirati na poštivanju evropskih demokratskih standarda, jednakosti građana i funkcionalnosti državnih institucija.

Simboli države, simboli podjela

Tužno je da Federacija Bosne i Hercegovine trenutno nema službeni grb ni zastavu. Ranija obilježja stavljena su van snage nakon što nadležne institucije Federacije nisu postupile po odluci Ustavnog suda BiH iz 2006. godine, a Sud je 2007. godine donio odluku o njihovom stavljanju van snage.

Tadašnji grb Federacije imao je oblik štita obrubljenog zlatnožutom trakom i podijeljenog na tri dijela: u gornjem lijevom uglu nalazio se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi, u gornjem desnom historijski hrvatski grb sa 25 crveno-bijelih polja, dok se u donjoj polovini na plavom polju nalazilo deset bijelih šestokrakih zvijezda poredanih u krug, koje su predstavljale deset kantona.

Zastava Federacije bila je pravougaona trobojnica sa crvenim, bijelim i zelenim poljem, a u središtu bijelog polja nalazio se tadašnji grb Federacije.

Tužno je i što Bosna i Hercegovina ima himnu bez službenog teksta, što Federacija BiH uopšte nema svoju himnu, ali i što se oko tako jednostavnih pitanja, koja bi trebala predstavljati dio zajedničkog identiteta, ne uspijeva pronaći odgovarajuće rješenje.

A koliko je još otvorenih pitanja!

Trideset i više godina nakon završetka rata u našim školama još postoje takozvane „dvije škole pod jednim krovom“. Djeca koja žive u istim gradovima, naseljima i ulicama nerijetko pohađaju odvojene nastavne programe i odrastaju u obrazovnim sistemima koji ih više razdvajaju nego što ih povezuju.

I dok se međusobno razumijemo, sporimo se oko toga kojim jezikom govorimo. Dok nam je svakodnevni život isprepleten zajedničkim iskustvima, pokušavamo pronaći što više razloga da jedni drugima dokažemo koliko smo različiti.

Posebno je poražavajuće kada pojedini nosioci najviših državnih funkcija ne pokazuju ni minimum poštovanja prema državnim simbolima na čiju su se zaštitu i očuvanje obavezali preuzimanjem javne funkcije. Himna države nije ničija privatna pjesma, niti zastava pripada jednoj političkoj stranci ili nacionalnoj skupini. To su simboli države koju bi svi oni, bez obzira na politička i nacionalna opredjeljenja, trebali predstavljati i poštovati.

A građani?

Dok se politički lideri nadmudruju, građani odlaze. Odlaze mladi, odlaze porodice, odlaze ljudi koji su izgubili vjeru da će se ovdje nešto promijeniti. Ne odlaze zato što im nedostaje ljubavi prema rodnom kraju, već zato što sve teže pronalaze razlog da u njemu grade svoju budućnost.

Njih ne zanimaju svakodnevne političke svađe, međusobna optuživanja i prepucavanja oko toga ko je kome šta rekao. Zanimaju ih posao, plata od koje se može živjeti, sigurnost, obrazovanje, zdravstvena zaštita i društvo u kojem će njihova djeca imati jednake mogućnosti.

A političari? Oni nastavljaju po starom. Kada im odgovara, pozivaju se na Dejton. Kada im ne odgovara, traže njegovo tumačenje po vlastitoj mjeri. Jedni prijete blokadama, drugi odgovaraju blokadama, treći najavljuju nove političke projekte. I tako, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, građani slušaju ista obećanja i gledaju iste političke predstave.

Ima li u svemu tome mjesta za običnog čovjeka?

Dogovor koji nam je potreban

Bosni i Hercegovini ne treba država po mjeri jednog naroda, jednog entiteta ili jednog političkog lidera. Ne treba joj ni ustroj u kojem će se bilo ko osjećati nadmoćnim nad drugima, niti sistem u kojem će brojčana ili politička manjina moći neograničeno zaustavljati život cijele države. Potrebna nam je država u kojoj će se poštovati kolektivna prava, ali i osigurati jednaka individualna prava svih građana.

Ne tražimo da svi mislimo isto, da isto govorimo, isto se izjašnjavamo ili da se odričemo vlastitih posebnosti. Naprotiv, različitosti su sastavni dio Bosne i Hercegovine. Ali tražimo da te različitosti ne budu razlog za podjele, političke ucjene i međusobno udaljavanje.

Potrebni su nam političari koji će razumjeti da kompromis nije poraz, da prihvatanje drugačijeg mišljenja nije izdaja vlastitog naroda i da državničko ponašanje podrazumijeva odgovornost prema svim građanima, a ne samo prema onima koji su im dali glasove.

Jer, ako se svako bude zalagao samo za svoju viziju Bosne i Hercegovine, a odbijao razgovarati o zajedničkoj budućnosti, teško ćemo ikada stići do cilja.

Zato bi valjalo da se naši politički lideri, ali i međunarodni predstavnici koji imaju značajnu ulogu u očuvanju dejtonskog poretka, konačno zapitaju šta ostavljaju generacijama koje dolaze.

Nije dovoljno da se zaklinjemo u mir, a svakodnevno proizvodimo nove podjele. Nije dovoljno da se pozivamo na ravnopravnost, a istovremeno zanemarujemo prava onih koji ne pripadaju političkim i nacionalnim centrima moći. Nije dovoljno da govorimo o evropskoj budućnosti, dok nam sadašnjost ostaje zarobljena u političkim obračunima.

Bosna i Hercegovina ne treba biti država u kojoj će neko pobijediti, a neko izgubiti. Treba biti država u kojoj će svi dobiti priliku za dostojanstven život.

I možda je upravo tu suština naše najveće zablude: svi se, tobože, zalažu za dogovor, ali bi da se taj dogovor završi onako kako su oni zamislili.

Ja sam za dogovor, ali da bude po mome!

E, dok god nam takva bude politička filozofija, teško ćemo dočekati da Bosna i Hercegovina bude uređena država u kojoj će njeni građani, a ne politički lideri, biti na prvom mjestu.