Njena fasada, gotovo u cijelosti obrasla bršljanom, već decenijama privlači poglede prolaznika. Mnogi zastanu da je fotografišu, a nije rijedak slučaj ni da se kod njenih vlasnika raspituju kako bi sličnu „zelenu fasadu“ mogli napraviti na svojim kućama ili vikendicama.
Ipak, ova kuća nije zanimljiva samo zbog svog neobičnog izgleda. Ona je mnogo više od lijepog prizora pored puta. Izgrađena je davne 1938. godine i jedan je od najstarijih, ali i najljepših stambenih objekata u ovom dijelu Semizovca. Njeni zidovi pamte vrijeme u kojem je ovaj kraj imao sasvim drugačiji život, kada su ljudi dolazili trbuhom za kruhom, radili u rudnicima i industrijskim pogonima i svojim radom stvarali ono što će kasnije postati dio historije ovog kraja.
Kuću je za svoje potrebe, dok je radio u ovom kraju na poslovima vezanim za separaciju rude mangana iz rudnika Čevljanovići, koja se obavljala u Semizovcu, izgradio Miroslav Girzik, prema njemačkom projektu koji i danas imamo, kaže Muharem Radaslić, sadašnji korisnik ovog objekta.
Kuća je građena od čuvene sarajevske cigle. Kasnije ju je od Girzika kupio Muharemov otac Salih, a objekt je, uprkos desetljećima koja su prošla, i danas u upotrebnom stanju. U vrijeme kada je izgrađena predstavljala je veoma moderan i dobro opremljen stambeni prostor. Imala je vodu u kući i kupatilo, što je u ono vrijeme bilo daleko od uobičajenog. Voda se pumpom iz bunara u dvorištu ubacivala u kuću.
A onda je kroz godine bršljan počeo prekrivati njene zidove i polako je postao njen najprepoznatljiviji ukras. Danas je teško zamisliti ovu kuću bez njenog zelenog plašta. Kao da je priroda sama odlučila sačuvati ono što je čovjek sagradio prije gotovo devet decenija.
Bršljan je, tako, prerastao svoju ulogu obične biljke penjačice. Postao je svojevrsni zaštitni znak kuće. Njegovo zelenilo mijenja izgled objekta kroz godišnja doba, ali mu istovremeno daje posebnu toplinu i starinski izgled. Zidovi prekriveni bršljanom ostavljaju utisak da kuća nije samo građevina već živi dio pejzaža, urastao u vrijeme i prostor kojem pripada.
Mnogi su upravo sa ove kuće uzimali dijelove bršljana u namjeri da ga zasade uz svoje stambene objekte. I danas se ljudi raspituju kako je moguće da jedna tako stara kuća, gotovo cijela skrivena ispod zelenila, izgleda tako skladno i privlačno.
Neki pitaju Muharema da li ga je strah zmija i drugih životinja koje bi se mogle skriti među granama i dospjeti u kuću.
-Za divno čudo, osim pčela koje u proljeće dolaze na cvijet bršljena, zmiju, guštera ili bilo kakvu drugu opasnu životinju uz bršljan nikada nisam vidio, kaže naš sagovornik.
Kuća je preživjela i bombardovanje u Drugom svjetskom ratu, ali i brojne druge nepogode koje su tokom dugih decenija pogađale ovaj kraj. Preživjela je ratove, promjene država, generacija i načina života. Ljudi koji su nekada prolazili pored nje danas više nisu među živima, a Semizovac više nije isti onaj Semizovac iz vremena kada je kuća građena.
Upravo zbog toga ova kuća danas ima vrijednost koja nadilazi njenu arhitekturu.
Ona je nijemi svjedok jednog vremena.
U njenim zidovima ostao je trag ljudi koji su ovdje živjeli, radili i stvarali. Svjedoči o vremenu rudnika, separacije rude, industrijskog razvoja i doseljavanja ljudi koji su u Semizovcu pronalazili posao i novi život. Svjedoči i o jednoj porodici koja je kroz generacije čuvala kuću i tako, možda i ne znajući, sačuvala mali dio lokalne historije.
Posebnu priču priča upravo fasada od bršljena. Dok se mnoge stare kuće ruše, prepravljaju ili nestaju pod novim građevinama, ova je dobila svojevrsni prirodni omotač koji ju je učinio još prepoznatljivijom. Bršljan je sakrio dio njene cigle, ali nije sakrio njenu priču. Naprotiv – učinio ju je vidljivijom.
Zato bi bilo lijepo da se na ovu kuću ne gleda samo kao na neobičnu i lijepu građevinu pored puta. Ona bi mogla biti svojevrsni mali spomenik jednom vremenu i ljudima koji su u ovom kraju živjeli i radili. Možda bi uz nju jednog dana mogla stajati skromna spomen-ploča koja bi prolazniku ispričala kada je sagrađena, ko ju je gradio, kakvu je ulogu imao Semizovac u industrijskom razvoju ovog kraja i ko su bili ljudi čiji su životi ostali vezani za njene zidove.
Jer, kada nestanu ljudi, fotografije izblijede, a sjećanja se polako izgube, ostaju upravo ovakvi objekti da svjedoče da je neko nekada ovdje živio, radio, gradio i ostavljao trag iza sebe.
Nažalost, ova kuća do danas nije pretvorena u takav spomenik. Iako u njoj više niko ne živi, ona i dalje privlači pažnju brojnih prolaznika koji zastanu, uđu u njeno dvorište i naprave fotografiju za uspomenu i dugo sjećanje.
Možda je upravo to i njena najveća vrijednost – što, gotovo devet decenija nakon što je podignuta, još uvijek tjera ljude da zastanu.
A možda bi bilo još vrijednije kada bismo jednog dana znali i zašto treba zastati.
Jer ova kuća nije samo kuća obrasla bršljanom.
Ona je dio Semizovca, dio njegovog pejzaža, ali i dio njegovog pamćenja. Bršljan je svojim zelenim granama obavio njene zidove, ali je vrijeme oko nje ispisalo mnogo veću priču – priču o ljudima, radu, životu i jednom kraju koji se mijenjao, dok je ona ostajala.
Zato bi je trebalo sačuvati.
Ne samo zbog njene ljepote, nego zbog onih koji su je nekada nazivali svojim domom i svih onih koji su svojim radom ispisivali historiju ovog kraja.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.