Penzionisani zidar iz Sorocabe, u unutrašnjosti brazilske savezne države São Paulo, pronašao je neobično rješenje za gradnju kuće bez oslanjanja na klasične cigle. Prikupio je više od 4.000 kartonskih pakiranja za mlijeko i iskoristio ih kao dio zidova dvosobne kuće u sjevernom dijelu grada.
Kako izvještava R7, na tu je ideju došao zbog nedostatka novca za kupnju građevinskog materijala. Ovaj je slučaj postao primjer projekta izrađenog ponovnom uporabom otpada.
Konstrukcija je dobila detalj koji je dodatno pobudio znatiželju. Prema izvještaju, inženjer je procijenio projekt i izjavio da bi građevina mogla trajati i do sto godina, pod uvjetom da se pravilno održava i štiti od čimbenika poput prodora vlage, trošenja i nedostataka u završnoj obradi.
Dom nastao zbog nedostatka novca
Ova priča ne predstavlja kartonska pakiranja za mlijeko kao univerzalno rješenje za svaku gradnju. Ona prikazuje domišljatost osobe s iskustvom u građevinarstvu i postavlja konkretno pitanje: u kojoj mjeri reciklirani materijali mogu zamijeniti tradicionalne građevinske materijale bez ugrožavanja sigurnosti i funkcionalnosti?
Kuća je nastala zbog nedostatka novca, ali i rješenja koje se pokazalo izvedivim u praksi.
Projekt je izveden kao dvosobna kuća, bez kupnje klasičnih cigli za glavne zidove. Umirovljeni zidar prikupio je kartonska pakiranja za trajno mlijeko, složio ih u blokove te primijenio tehnike brtvljenja mortom kako bi oblikovao konstrukciju.
Posebno privlači pozornost količina iskorištenog materijala. Više od 4.000 pakiranja nije završilo u otpadu, nego je dobilo novu funkciju u gradnji, stvarajući lagani zid od ponovno upotrijebljenog materijala uz niže troškove.
Pakiranje za trajno mlijeko ima nekoliko prednosti za ovakve eksperimente. Lako je, jednostavno se slaže, pravilnog je oblika i može se uredno slagati. Kada se ispuni, zatvori ili koristi u kombinaciji s mortom, ponaša se slično ručno izrađenom građevinskom bloku za ispunu.
Ključna je razlika između pregradnog i nosivog zida. Zid može služiti samo za odvajanje unutarnjeg prostora od vanjskog ili može sudjelovati u nošenju težine građevine. Ta razlika u građevinarstvu mijenja sve.
Brazilska norma ABNT NBR 15575 stambene zgrade promatra kao skup sustava koji moraju zadovoljiti kriterije sigurnosti, toplinske i zvučne učinkovitosti, trajnosti i održavanja. Drugim riječima, nije dovoljno da zid u početku stoji – mora izdržati svakodnevnu uporabu, klimatske uvjete i protok vremena.
Zbog toga eksperimente poput ovoga iz Sorocabe treba promatrati s oprezom. Ideja je kreativna i pridonosi smanjenju otpada, ali svaka njezina primjena zahtijeva stručnu procjenu, osobito kada uključuje krov, električne instalacije, vlagu iz tla i rizik od pucanja konstrukcije.
Što objašnjava procjenu trajnosti od 100 godina?
Procjena da bi građevina mogla trajati i do 100 godina, spomenuta u izvještaju, privlači pozornost jer se čini vrlo optimističnom za materijal koji se najčešće povezuje s otpadom. Najvjerojatnije objašnjenje leži u cjelokupnoj konstrukciji, a ne samo u samoj ambalaži. Kartonska pakiranja postaju dio zida koji je zaštićen mortom, krovom i završnom obradom.
Kada je materijal zaštićen od izravnog kontakta s vodom, jakog sunčevog zračenja i udaraca, njegova je razgradnja obično znatno sporija. Karton je dodatno zaštićen slojevima plastike i aluminija, dok mort pridonosi učvršćivanju cijele konstrukcije.
Ipak, takav vijek trajanja nije jednostavno obećanje. Smjernice Vijeća za arhitekturu i urbanizam koje se odnose na normu ABNT NBR 15575 razlikuju projektirani vijek trajanja, održavanje i jamstvo. Građevina može trajati desetljećima ako je kvalitetno izvedena, ali zahtijeva redovite preglede, popravke i zaštitu od prodora vlage.
U slučaju kuće izgrađene od kartonskih pakiranja za mlijeko, održavanje je još važnije. Pukotine u žbuci, oštećenja krova, vlaga koja prodire kroz podnožje zida ili unutarnja curenja mogu oštetiti materijal i znatno skratiti njegov vijek trajanja.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.