Iza tog prizora krije se mnogo veća ekonomska priča. Afrika sve ozbiljnije pokušava da od voća napravi izvozni biznis velike vrijednosti i polako otkriva da se ozbiljan novac ne mora samo kopati iz zemlje. Može i da raste na grmu.
“Mogli bismo prodati rod pet ili šest puta”
Jedno od mjesta na kojima se ta promjena najbolje vidi nalazi se četrdesetak kilometara od Hararea, glavnog grada Zimbabvea.
Na plantaži Alistera Kembela (Alistair Campbell), nekadašnjeg kapitena kriket reprezentacije Zimbabvea, stotine ljudi beru borovnice, odnose ih u hladnjaču, a nakon sortiranja plodovi kreću prema kupcima na drugom kraju svijeta.
Najveće borovnice avionima odlaze u istočnu Aziju, gdje je potražnja velika, dok se druge šalju u Evropu.
“Radimo punom parom”, rekao je Kembel za The Economist.
A onda je slikovito opisao koliko kupaca zapravo ima.
“Naš rod mogli bismo prodati pet ili šest puta.”
Nije riječ samo o jednoj uspješnoj plantaži.
Zimbabve je 2017. godine izvozio svega oko 300 tona borovnica, dok se ove godine očekuje izvoz od oko 12.000 tona, navodi The Economist.
Za manje od deset godina riječ je, dakle, o povećanju od približno 40 puta.
Borovnica više nije samo poljoprivreda
Takav rast mijenja i način na koji se gleda na samu poljoprivredu.
Borovnica namijenjena kupcu u Londonu, Berlinu, Dubaiju ili Šangaju ne može jednostavno da bude ubrana, stavljena u kamion i poslata na put.
Vrijeme berbe mora biti precizno određeno. Plod mora biti odgovarajuće veličine i kvaliteta, brzo rashlađen, sortiran i upakovan, a zatim transportovan tako da na policu stigne svjež.
I prije nego što se prva borovnica ubere, potrebna su velika ulaganja.
Savremeni zasadi podrazumijevaju pažljivo odabrane sorte, sisteme za navodnjavanje, odgovarajuće supstrate, zaštitu biljaka, praćenje vremenskih uslova i tehnologiju za sortiranje plodova.
Zbog toga se oko jedne plantaže razvija mnogo više od klasične poljoprivredne proizvodnje.
Potrebne su hladnjače, pakirnice, transportne kompanije, laboratorije, agronomi, proizvođači ambalaže i ljudi koji znaju kako robu prodati hiljadama kilometara dalje.
Farma počinje da funkcioniše gotovo kao fabrika na otvorenom.
Afrika traži alternativu zlatu, bakru i drugim sirovinama
Upravo zato The Economist ovu priču posmatra mnogo šire od same proizvodnje voća.
Veliki dio podsaharske Afrike decenijama pokušava da pronađe način da smanji ekonomsku zavisnost od izvoza sirovina.
Problem takvog modela dobro je poznat: ako ekonomija snažno zavisi od nekoliko roba, pad njihove cijene na svjetskom tržištu može napraviti ogroman problem čitavoj zemlji.
Klasična industrijalizacija kakva je transformisala dijelove Azije u velikom dijelu Afrike nije se dogodila očekivanom brzinom.
Zato se sada pojavljuje druga mogućnost.
Šta ako fabrika budućnosti u nekim afričkim zemljama ne mora imati dimnjake i proizvodne trake?
Šta ako može imati redove borovnica, avokada ili agruma, a oko njih hladnjače, pakirnice, laboratorije i logističke centre?
Avokado, mango i ananas već pokazuju pravac
Borovnica nije usamljeni slučaj.
Izvoz tropskog voća iz Afrike, uključujući avokado, mango i ananas, snažno je rastao tokom prethodne decenije.
Posebno je važno evropsko tržište, gdje je potražnja za određenim vrstama voća otvorila prostor proizvođačima iz Kenije, Maroka, Južnoafričke Republike i drugih zemalja.
Afrika tako više ne pokušava da na svjetsko tržište šalje samo tradicionalne proizvode poput kakaa, pamuka, kafe ili duvana.
Sve važnije postaje voće velike vrijednosti.
A ono ima jednu ogromnu prednost: pravi novac ne završava samo kod čovjeka koji ga je uzgojio.
Vrijednost nastaje na svakom koraku od plantaže do police.
Južnoafrička Republika pokazuje koliko veliki posao može nastati
Najbolji primjer već postoji.
Južnoafrička Republika je tokom 2025. godine izvezla oko 2,9 miliona tona agruma i postala najveći svjetski izvoznik agruma po količini.
Iza tog rezultata nalazi se mnogo više od voćnjaka.
Izvoz agruma pokreće pakirnice, hladnjače, kamionski transport, luke, brodove, istraživanja, fitosanitarne službe i čitav niz kompanija koje žive od industrije koja počinje na stablu.
To je upravo model koji druge zemlje pokušavaju da ponove sa borovnicom, avokadom i drugim kulturama.
A borovnica dobro poznata i mnogo bliže nama
Kada se priča pogleda iz tog ugla, ono što se događa u Africi odjednom više ne djeluje tako egzotično.
Jer ista kultura koja je postala jedan od simbola novog izvoznog talasa Zimbabvea već godinama donosi ozbiljan novac proizvođačima mnogo bliže nama.
Srbija je posljednjih godina izgradila značajnu proizvodnju borovnice, a vrijednost njenog izvoza tokom 2024. dostigla je oko 31 milion dolara, prema podacima koje je objavio Sistem tržišnih informacija poljoprivrede Srbije.
Ulaganja, međutim, pokazuju koliko je pogrešno borovnicu posmatrati kao jednostavan poljoprivredni posao.
Profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu Zoran Keserović rekao je ranije za Biznis.rs da investicija u savremeni zasad može dostići između 55.000 i 70.000 evra po hektaru.
Sa druge strane, cijena kvalitetnog ploda može opravdati velika ulaganja. Tokom berbe 2025. otkupna cijena borovnice u Srbiji kretala se oko 6,5 evra po kilogramu, a pred kraj sezone oko šest evra.
Drugim riječima, ono što Zimbabve ubrzano gradi Srbija već prilično dobro poznaje.
Od Srbije priča prirodno stiže i do BiH
Granica tu ne zaustavlja ni proizvodnju ni tržište.
Borovnica se uzgaja i u BiH, iako u znatno manjim količinama nego u Srbiji, a domaći proizvođači već imaju kupce u zemljama Evropske unije.
Tokom 2025. BiH je izvezla oko 284.000 kilograma borovnica, vrijednih približno 1,6 miliona KM.
Najviše ih je završilo u Italiji, ali su među kupcima bili i Austrija, Hrvatska, Slovenija, Danska, Francuska i Srbija.
Sama borovnica još nije veliki izvozni proizvod BiH.
Ali kada se pogled proširi na bobičasto voće, slika postaje mnogo ozbiljnija.
BiH već izvozi milione kilograma bobičastog voća
Prema podacima međunarodne trgovinske baze WITS Svjetske banke, BiH je tokom 2024. izvezla oko 10,3 miliona kilograma smrznutih malina, kupina i srodnog bobičastog voća.
Vrijednost tog izvoza bila je približno 29,3 miliona dolara.
Među glavnim tržištima bili su Srbija, Njemačka, Francuska, Austrija i Poljska.
To znači da ono što Afrika pokušava da napravi nije potpuno strano ni domaćoj ekonomiji.
BiH već ima proizvođače.
Ima voće koje prolazi zahtjeve stranih kupaca.
Ima iskustvo sa izvozom.
A ima i prednost koju Zimbabve nikada neće imati.
Zimbabve mora avionom, BiH je praktično na pragu EU
Borovnica ubrana kod Hararea mora preći hiljade kilometara da bi stigla do kupca u Evropi.
Za svježe voće svaki sat je važan.
Potrebno ga je rashladiti, spakovati, prevesti do aerodroma, ukrcati u avion i održavati odgovarajuću temperaturu sve dok ne stigne na odredište.
BiH se, sa druge strane, nalazi praktično uz jedno od najbogatijih tržišta na svijetu.
Italija, Austrija, Njemačka i druge zemlje EU dostupne su drumskim transportom.
To je velika prednost, ali ona sama po sebi ne donosi novac.
Potrebne su dovoljne količine, stabilan kvalitet, hladnjače, pakirnice, dobra logistika i, što je možda najvažnije, direktan pristup kupcima.
Jer najveće pitanje nije samo koliko voća možete proizvesti.
Nego koliko od njegove konačne vrijednosti možete zadržati.
Kilogram maline nije isto što i gotov proizvod
Tu se krije možda najvažnija lekcija afričkog buma za BiH.
Ako izvezete kilogram smrznutog voća kao sirovinu, zaradili ste jednu cijenu.
Ako je isti proizvod sortiran, prerađen, upakovan, brendiran i prodan direktno krajnjem tržištu, računica može izgledati potpuno drugačije.
Od maline nastaju sokovi, koncentrati, liofilizovani proizvodi, praškovi, premium pakovanja i proizvodi konditorske industrije.
Isto važi za drugo voće.
Zato pitanje budućnosti nije samo koliko hektara zasaditi.
Mnogo važnije je šta se događa sa plodom nakon što napusti njivu.
Kina otvara još jedna ogromna vrata
Afrikanci u međuvremenu traže nova tržišta.
Zimbabve je u julu 2026. poslao prve pošiljke borovnica u Kinu, nakon otvaranja tog tržišta za njegovu proizvodnju.
To je važna prekretnica jer proizvođačima daje alternativu evropskim kupcima i pristup ogromnom azijskom tržištu.
Za zemlju koja je prije manje od deset godina izvozila tek nekoliko stotina tona borovnica, ulazak na kinesko tržište pokazuje koliko se brzo može promijeniti struktura jednog poljoprivrednog sektora.
Srbija već izvozi voće vrijedno stotine miliona evra
Koliko takva proizvodnja može biti važna za ekonomiju pokazuje i Srbija.
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, Srbija je tokom 2025. izvezla više od 287.000 tona voća, ukupne vrijednosti oko 807,9 miliona evra.
Posebno je zanimljivo da je vrijednost izvoza povećana iako je količina izvezenog voća bila manja.
Upravo je to suština cijele priče.
Nije cilj nužno proizvesti što više tona.
Cilj je da svaka tona vrijedi više.
Nova “ruda” raste na grmu
Afrika neće prestati da izvozi zlato, bakar, dijamante i naftu.
Ali ono što se događa na plantažama borovnice kod Hararea pokazuje da prirodno bogatstvo ne mora uvijek da se traži stotinama metara ispod zemlje.
Zimbabve je za manje od deset godina napravio izvozni posao koji gotovo da nije postojao.
Južnoafrička Republika pokazala je da oko voća može nastati ogromna industrija.
Srbija već izvozi voće vrijedno stotine miliona evra, a BiH ima milione kilograma bobičastog voća koje pronalazi put do evropskih kupaca.
Razmjere nisu iste, niti su ekonomije direktno uporedive.
Ali princip jeste.
Kada se oko hektara zemlje izgrade tehnologija, hladnjača, pakirnica, logistika, prerada i direktan put do kupca, poljoprivreda prestaje da bude samo proizvodnja hrane.
Postaje industrija.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.