Ovo je priča o njemu, i ma kakva bila, malo je riječi opisati harizmu, šarm i majstorstvo sa loptom legende Bosne, Reala i naše košarke.
Dok stojim na platou sarajevske Skenderije iza mene je spomenik velikanu – Mirzi Delibašiću. Nedavno podignut. Najbolji košarkaš ikad koji se rodio u Bosni i Hercegovini po kome se zove i čuvena dvorana, bio je zaista veliki. U svakom pogledu. Rođeni Tuzlak, teniski šampion, sporta zbog kojeg je napustio i osnovnu školu. Prije polaska na neki turnir u Čehoslovačku uklonjen je s popisa putnika i tada je odustao od tenisa. Rekete koje je dobio kao nagradu vratio je u klub i zakleo se da nikad više neće izići na teniski teren.
Otišao je na košarku. Srećom. Sloboda, kratko Partizan, pa opet Sloboda i bum – 36 poena Bosni, svom budućem klubu, kasnijem evropskom prvaku čiji je lider tima bio. Za dlaku nije otišao na Svjetsko prvenstvo, ali jeste u Sarajevo. Osvaja sa Bosnom Kup SFRJ, igra za reprezentaciju i daje 99 poena Lariju Birdu i Medžiku Džonsonu u Veneciji. Nižu se trofeji, priznanja, i poziv Reala! Ne odbija se. Uzeo je 300.000 dolara i te 1980. odigrao sezonu života – osvojio i Olimpijske igre u Moskvi.
Onda je sve krenulo po zlu. Napustila ga je žena, a on je brak završio onako kako je i igrao, brzo i precizno. Na praznoj kutiji cigareta ostavio je poruku ispred njenog stana u Beogradu. “1. Sporazumno se razvodimo. 2. Izdržavaću tebe i Darija”, napisao je i vratio se u Madrid. I dalje je dobro igrao, ali nije to bio onaj stari Mirza. Nije to bio Kinđe koji je protivnike bacao na koljena, a publiku u trans.
Nakon problema s alkoholom napustio je Real, otišao je u Italiju i tada su počele muke sa zdravljem. Moždani udar ga je “poslao” na Vojnu medicinsku akademiju u Beogradu. Nije mogao da se kreće, ni govori, a oporavak je dugo trajao. Čitavo vrijeme imao je sve više problema s alkoholom. Čašica vina prije spavanja pretvorila se u litru vina ujutru. Opet je završio na VMA, ovog puta je bio klinički mrtav, ali Mirza je odlučio drukčije i vratio se među žive.
Usprkos svim tim problemima, košarkaški svijet ga nije zaboravio – 1991. godine FIBA ga je proglasila za jednog od najboljih evropskih igrača svih vremena. Rat u Bosni proveo je na mjestu selektora košarkaške reprezentacije BiH, ali 1996. se posvađao s čelnim ljudima saveza i otišao je iz košarke. Posljednje godine života proveo je u u jednom kafiću, a tuga, rat i Jugoslavija su ga koštali života.Umro je u 47. godini, u Sarajevu, 8. decembra 2001. godine.
Doletjeti, kao Mirza, do samoga Sunca – i onda se sunovratiti u ponor, to je zaista tragedija dostojna jednog Ikara.
Na kraju, Mirza je bio čovek čistog srca i takvog ćemo ga i pamtiti! Vidimo se kod Kinđeta.
Autor: Igor Velimirović / Direktno