Da je neko s namjerom želio toliko zakomplicirati ovo strateško državno pitanje, ne bi uspio tako zamrsiti čvor. Ko će ga raspetljati? Hm, čini se da može samo jedna institucija, i opet ne domaća.
Kada biste van naših granica postavili pitanje “mit ili istina” na činjenicu da država čiju polovinu površine zauzima poljoprivredno zemljište, ne može zadovoljiti ni polovinu potreba za hranom, mnogi bi pogriješili. Zvuči nelogično? I to što su posjedi usitnjeni nije glavni problem, kao ni iseljavanje sela – dokazat će to i svjedočenja koja slijede, piše Agroklub.
Sokolačka logika – državno, dakle, ničije
“Suprug i ja smo mladi bračni par, imamo dvoje školske djece, bavimo se poljoprivredom i eto kako nas podržavaju, ne daju nam ni parče državnog zemljišta”, ovako svoj slučaj opisuje 33-godišnja Snježana Marković iz naselja Margetići na Sokocu koja već tri godine vodi bitku za parcele koje su – državne i ničije.
Na njihovoj farmi je sedam muznih krava, dvije junice, te oko 50 ovaca. Nedaleko od imanja su parcele u državnom vlasništvu, rasparčane među privatnim posjedima, neograđene i na raspolaganju svima i nikome.
“Tri godine se vrtimo u krug, Ministarstvo (poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva RS, op.a.) i općina prebacuju lopticu jedni drugima. Poljoprivredni inspektor je stavio zabranu košenja zemljišta, ali stoka može da ga pase”, i to bilo čija, ali, ko uz ostale poslove može cijele dane provoditi u polju, čuvajući stoku, pita se.
I k tome još, tu je nerazumni komšija, tvrde oni. Penzioner. Žali se! Iako stoku nema već 30 godina, drugima pravi probleme “kako je to državno, kako se ne smije koristiti… On je svojatao tu parcelu ranije, kada su mu iz svih ustanova rekli da to ne može tako po zakonu, onda je počeo da se žali”, navodi Snježana.
Riječ je o više parcela od po tri do osam dunuma, koje ukupno zauzimaju površinu od oko 26 dunuma, nemaju pristup putu, i nikome nije u interesu dati ih lokalnim, mladim poljoprivrednicima koji bi ih koristili za uzgoj različitih kultura, ali i sjetvu djetelinsko travne smiješe. U svakom slučaju, ne bi propadale i zarastale.
Gradačačka logika – dvodecenijski stečaj
I dok se na primjeru poljoprivrednika sa Sokoca, može zaključiti gdje je “zapelo”, frapantan slučaj bilježi se u Gradačcu, koji, čini se ni najbolji pravni ekspert ne bi znao raspetljati. O čemu je riječ?
Nakon višegodišnjih sudskih postupaka, Udruženje “Agro-stočar” iz Mionice, dobilo je “crno na bijelo”, da grad mora lokalnim poljoprivrednicima dati u zakup državno poljoprivredno zemljište koje mu je dato na raspolaganje, a riječ je o 500 ha. Dobra volja postoji i u Gradskoj upravi, no postoji i pravna zavrzlama. Dijelom zemljišta upravlja Poljoprivredno dobro u stečaju “Napredak”.
“Mi insistiramo na njegovom korištenju, imamo nalaze federalnih inspektora koji potvrđuju da na to imamo pravo, ali imamo isto tako stečajnog sudiju i upravnika, koji se drže striktno Zakona o stečaju i koji isključuje naše pravo raspolaganja tim zemljištem dokle god je stečajni postupak u toku”, kaže gradonačelnik Gradačca, Edis Dervišagić, piše Agroklub.
A u toku je dvije decenije i kraj mu se ne nazire iako njegov smisao više niko ne vidi.
“Stečaj služi samom sebi kao svrha i apsolutno podržavam nastojanja proizvođača da se ‘izvrši pritisak’, ako se takva riječ smije koristiti na stečajnog sudiju i upravnika da se taj slučaj okonča i da se zemljište u cijelosti vrati na raspolaganje državi“, dodaje gradonačelnik.
Slučaj da Bog sačuva
“Ovdje se ne zna ko pije, ko plaća, slučaj je da Bog sačuva“, komentira za Agroklub stečajni upravnik Asima Pračić koja je slučaj preuzela prije godinu i po dana nakon što je njen prethodnih preminuo, nedovršivši ga.
Na njemu se izmijenjalo i pet sudija, tužbi je toliko bilo da ih više niko i ne broji. Ipak, Pračić jasno poručuje: “Stečaj se ne zaključuje dok se sudski sporovi ne završe“, a to znači nema ni vraćanja zemljišta državi. Iako, priznaje i sama, rado bi ga se riješila, ali nije njeno.
Konsulirala se, kaže, s više pravnika, advokata i kolega iz drugih općina, no rješenje niko nema.
“Ne znam je li ovo otimačina ili šta je, moj jedini adut je voditi pravnu bitku, a ne znam ni odakle plaćati advokata. Ja bih njima to sutra dala da je moje. Ne plaćaju ni zakupci, ukupno godišnje naplatimo 11 hiljada maraka, a advokat za jedno ročište uzima 1.500 KM“, priča Pračić.
Tvrdi kako dijelom zemljišta upravljaju treća lica, koja ništa ne plaćaju, a isto daju u zakup, i taj slučaj je na sudu. Također, jedno pravno lice je od prethodnog upravnika kupilo dio zemljišta za 500.000 maraka, no do uknjižbe nije došlo jer se dokazalo da je riječ o državnom vlasništvu. Logično, uslijedila je tužba za povrat sredstava, ali novca nema.
“Oni sada koriste zemljište, niti kome plaćaju, niti priznaju otkaz ugovora”, navodi stečajna upraviteljica, koja tvrdi i da je molila općinsku, odnosno gradsku upravu, da dostave katastarsku dokumentaciju zemljište za koje navode da je državna svojina. Dobili su, ističe, samo djelimičnu dokumentaciju.
“Za ovih par parcela što su dostavili dokumentaciju, to nije društvena svojina, piše da je vlasništvo pravnih i fizčkih lica i po historijatu parcele nastalo je kupovinom mješovitog društva, ja sam to osporila i prije tri četiri dana sam dobila informaciju da su podnijeli tužbu.”
Dakle, još jedna!
Sve tri strane, poljoprivrednici, gradska uprava i stečajna upraviteljica, slažu se ipak oko jednog – slučaj može riješiti samo visoki predstavnik u BiH. A, kada on nametne odluku, više nema preispitivanja. I to nije nešto o čemu se može samo maštati. Naime, već mjesecima nekoliko stručnjaka, okupljenih u radnu grupu, traži rješenje za pitanje državne imovine. Očekuje se da bi njihove preporuke krajem ljeta ili početkom jeseni mogle biti proslijeđene Parlamentarnoj skupštini BiH.
Poznajete li vi slične slučajeve, ima li kriminala u dodjeli državnog zemljišta… pišite nam u komentaru ispod teksta?