Ona je 1986. godine, rodila bliznakinje u tuzlanskom porodilištu, žive, zdrave, da bi poslije dva dana od ljekara čula da je jedna od djevojčica preminula.
Hasna tvrdi da joj njeno majčino srce govori da beba nije mrtva, nego da je živa i da samo moli Boga da se ta izgubljena djevojčica, danas odrasla djevojka, javi svojim biološkim roditeljima koji je nikad nisu niti preboljeli niti zaboravili.
– Rekli su mi da je mrtva, ali ja znam da je živa – kaže Hasna koja je udata i osim bliznakinja ima još dvije kćerke.
Udala se 1985, a 20. oktobra sljedeće godine rađa dvije žive djevojčice – bliznakinje. Iznijela je cijelu trudnoću od 9 mjeseci i redovno išla na kontrolu u dom zdravlja.
Hasna je, veli, morala da popije i tabletu za smirenje kako bi sve po redu mogla da kaže i ispriča smireno i bez suza. Opisala je šta se dogodilo te 1986. kad je osjetila da bi uskoro mogla da se porodi, pa s mužem pravo krenula u tuzlansko porodilište. Tamo ju je doktor pregledao, rekao da malo sačeka, ona nije mogla nego sama krenula do sale, pravo na sto. Bile su tu babica, čistačica… – ispričala je Hasna.
Prvu djevojčicu rodila je bez ikakvih problema, nije babica ni stigla da je okupa, kad evo je i druga, i nju je rodila u minuti. Obje ih je odnijela, okupala i donijela majci na kolicima da ih vidi. Jedino što je Hasna primijetila jeste da je ova druga bebica, za koju vjeruje da je živa i da joj je uzeta, samo malo sitnija od ove prve, drugo ništa, sve u redu. Odmah potom, djeca su odnijeta u boks, a ona je otišla u sobu u kojoj je bilo još 10 žena.
– Moram da kažem da me je prije toga babica u sali prvo pitala da li su mi to prve bebe ili imam već bebu, ja sam rekla da nemam, da su mi to prve, ona mi je preko njih čestitala i rekla: Evo, dobila si dvije kćerke, zdrave, prave… – priča Hasna drhtavim glasom dodajući da su majkama u sobi donosili bebe.
– Sa mnom su imali problem što ja, kad mi donesu bebe, ja njih razmotam da vidim da li je sve u redu, prstići i sve je bilo u redu da bi 23. ujutru dolazi pedijatar da mi saopšti vijest da mi je jedna beba umrla a jedna živa, da bi me prije toga driblao 20 minuta dok ga ja nisam pitala šta želi od mene. Rekao je da je umrla u 12, pa u 2 noću i došao sa hrpom papira, nije mi ni dozvolio da pročitam – kaže Hasna i dodaje: Onda mi rekao da moram da potpišem i ja kažem da hoću, ali pod jednim uslovom – da vidim svoju bebu, prenosi Hayat
Kad je čuo, sjeća se ona, on pokupi onu hrpu papira i odje. A prije toga, veli, kad joj je saopštio da joj je jedna beba umrla, nije se nimalo potresla: “Nisam se nimalo potresla nijednog trenutka, jer je meni moje srce govorilo i tad i sad da ona nije mrtva nego da je živa, osejćam, tako osjećam i to je tako.”
Ovaj san često je sanjala
Kad je došla iz porodilišta, sanjala je, i govorila i pričala, obje iste, u istim haljinicama… često mi se to događalo…
Kad sam ponavljala da je želim da je vidim, on mi je rekao: Ni govora, a onda je opet došao ali s jednim papirom i zahtjevom da djetetu dam ime, a ja njemu opet: Hoću, ali pod uslovom da je vidim. Tu se onda skupile babice, sestre kad su čule da se raspravljam s njim i ubjeđuju me da dam ime i ja joj dam ime Amra. Ime koje mi je prvo palo na pamet, a koje joj nikad ne bih dala… Htjela sam da se zove Mirnesa…
– I sve je to bilo gotovo za jedan dan, nisam imala pravo ni na šta, ni da vidim svoju bebu, a kad sam izlazila iz porodilišta nijenog trenutka nisam osjećala stres, samo sam osjećala da mi nešto fali, da sam tamo ostavila nešto svoje -sjeća se Hasna koja tvrdi da je ni dan-danas to ne potresa jer u srcu zna da joj je deijte živo, ali treptaj u glasu ipak je izdaje.
Nema vrata na koje nije pokucala, niti institucije u koju nije ušla da traži, od tužilaštva, SUP-a nekadašnjeg, policije…i niko ništa.
Za navodno preminulu kćerkicu dobila je sve papire, izvod iz matične knjige, ali ne i matični broj što je i policiji bilo čudno. Hasna kaže da je sve klinika uradila: nisam imala pravo ni na obdukciju, ni na sahranu, ni da je vidim. Da dokete ima ime i prezime, a da bude ukopano bez obilježja, to nema nigdje. I za papire su je lagali da ih nema, da su izgubljeni u poplavama, pojeli miševi, izgorjeli… a ja sam ih, tvrdi ona, nalazila u šupama kod Neuropsihijatrijske klinike.
Jednu želju imam
– Jedinu želju imam, samo da je nađem, da je zagrlim, mene ne zanima ništa drugo, samo ona i njen zagrljaj, da zna da ima i sestre, da ima nekog, da je vidim, da znam kako sad izgleda…. – kaže Hasna a to misle i njen muž i njene tri kćerke.
Ona je naglasila i da su majke Srbije, majke Makedonije i majke Hrvatske udružene, da se bore za razliku od bosanskih koje nisu udružene.
– Možda je moje dijete nekom sluga, možda pati, kao bijelo roblje – kaže Hasna koja je ispričala da zna roditelje koji su svom sinu kojem nisu biološki roditelji sve rekli kad je imao 11 godina, ništa mu nisu krili.