Da iza sebe treba ostaviti pisane tragove o onom šta nam se dešavalo tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine najbolje pokazuju učenici vogošćanskih Osnovnih škola koji redovno učestvuju na literarnim konkurskima boračkih organizacija koje objavlju povodom obilježavanja značajnih datuma iz naše bliske prošlosti.
Jedan od vrlo emotivnih radova, na manifestaciji obilježavanja Dana logoraša Općine Vogošća pročitala je Mejra Kljajić, učenica VIII-1 razreda vogošćanske Osnovne škole “Porodice ef. Ramić” iz Semizovca. Evo njenog rada naslovljenog sa:
PRIČA JEDNOG LOGORAŠA
Zovem se Mujo. Rođen sam u Semizovcu i svake noći se budim i pokušavam da živim u Semizovcu. Svoje prezime sam zaboravio davne godine u vogošćanskim logorima smrti. U semizovačkoj kasarni sam bio šest, u “Planjinoj kući” devet, u ”Bbunkeru” broj jedanaest; a na Žuči, u živom štitu, nisam imao ni broj. Nije mi ni trebao. Jedini sam se živ vratio… Mujo šest, Mujo devet, Mujo jedanaest. Samo Mujo, bez broja, bez prezimena.
Ispričat ću vam priču o meni, o Muji i moja dva najbolja jarana, Bori i Dragi. Dobro ste čuli, Boro i Drago su bili i ostali moji najbolji jarani.
Zajedno smo išli u školu i raspuste provodili u bezbrižnim dječijim igrama. Zajedno smo čuvali stoku i smišljali prve mladalačke marifetluke. Zajedno smo posjećivali teferiče i proslave. Zajedno smo išli na pendžer u muslimanska i srpska sela. Prvu cigaru sam zapalio sa Borom, a prvo pivo ispio sa Dragom. Zajedno smo raditi u “Pretisu”. Bili smo zajedno na našim svadbama. Boro i Drago su bili kumovi mojoj tek rođenoj djeci…
Zajedno smo dočekali i rat. Boro i Drago su bili i kada su mene i moju porodicu odveli u logor “Kasarna JNA”. Tog dana sam od Bore tražio cigaru. Nije mi dao. Nije me poznavao. Drago je bio čuvar u logoru “Bunker” kod Pansiona “Kon Tiki” u Vogošći. Svaki dan je ispijao hladno pivo. Jednom sam ga zamolio da se napijem hladne vode rijeke Ljubine.
Bio sam žedan. Nije mi dozvolio. Ponudio mi je pivo. Odbio sam. Dobio sam batine…
Tih dana Mujo je izgubio sve: svoju porodicu, svoje jarane, svoje dostojanstvo i svoje ime. Zavolio sam svoj broj. Prozivka na Mujo je značila puno udaraca i batina. Prozivka na broj je značila da si broj, da si ništa. Ništa i nije moglo dobiti puno batina. Tog ljeta sam bio ništa. Bio sam samo broj.
U logoru sam upoznao svog sapatinika efendiju Hasiba Ramića. Znali smo se mi i od prije. Ponekad sam išao na Bajrame u džamiju. Slobodno vrijeme sam uglavnom provodio po kafanama sa Borom i Dragom. Hasib je bio odmjeren i dostojanstven čovjek. U logoru me naučio mnoge stvari. Naučio me da ne budem broj. On me je naučio da se zovem Mujo i da moje ime na bosanskom znači isto kao i ime našeg plemenitog poslanika. Mujo znači Muhamed, ali onako odmjereno i dostojanstveno kao što Bošnjak i mora biti na grudi bosanskoj sve do Dana sudnjega.
Boro i Drago su bili i kada su odveli efendiju i njegovu porodicu. Više ga nikada nisam vidio. Kasnije sam čuo da su njega i kompletnu njegovu porodicu zvjerski ubili. Pred njegovim očima, mučili i preklali četvero maloljetne djece. Najstariji njegov sin Muhamed je imao 13 godina, kćerka Meliha 10, Ahmed četiri, a najmlađa Amina samo mjesec dana života. Nakon maltretiranja zaklali su i njegovu suprugu Šefiku i na kraju i njega preklali.
Ponovo sam bio Mujo. Zahvaljujući efendiji nisam više bio broj. Obećao sam sebi da više nikada neću biti broj. Boro i Drago su bili i na mojoj razmjeni. Drago je pročitao moje ime. Nije pokazivao nikakve emocije. Ipak, ime Mujo je lijepo zvučalo, odmjereno i dostojanstveno. Takvo je bilo i u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ponovo sam bio sa Borom i Dragom. Oni na jednoj, a ja na drugoj strani. Gledali smo se preko nišana…
Vrijeme mira je nakratko prekinulo moje “jaranstvo” sa Borom i Dragom. Sudbina je htjela da se opet spojimo i da ostanemo jarani. Boro je došao na moja kućna vrata, baš kao i u proljeće 1992. godine. Tražio je oprosta. Plakao je. Ponudio mi je cigaru. Prihvatio sam. Šutke smo uvlačili dim za dimom i gledali u daljinu. Drago se navodno vratio iz Amerike u rodni Semizovac. Tu živi i danas. Nije nikada došao na moja vrata. Zadnji put je tu bio u proljeće 1992. godine. Nije me više nikada ponudio hladnim pivom. Znao je Drago da sam zadnje odbio u “Bunkeru” pored rijeke Ljubine. Pitao sam ga za efendiju Hasiba. Rekao je da ne zna ko je to i da je čitav rat proveo u Americi. Lagao je. Sebe je lagao.
I dan danas zapalim cigaru sa Borom ispred Društvenog doma u Svrakama. Na tom mjestu je ubijeno nekoliko logoraša. Nisu ih pronašli. Efendiju i njegovu porodicu jesu. Boro je pomogao da pronađemo njihove posmrtne ostatke. Boro je moj jaran. On me naučio da treba oprostiti onome ko se pokaje. Ustvari, to me naučio moj efendija Hasib. Još mi je kazao da će doći dan kada nećemo morati ništa pričati i dokazivati. Svačije ruke i noge će svjedočiti šta su činile na dunjaluku i svako će vidjeti svoj trun dobra, a i svoj trun zla na Danu obećanom.
Dragu ponekad noću odvezem do Doma zdravlja. Ne može da spava. Halucinira i ima noćne more. On je moj jaran. On me naučio da nema oprosta onome ko ne prizna i ko se ne pokaje. Zaborava svakako nema. Ni Dragi, ni Bori, a ni Muji.