Do pripojenja je došlo usred “djelomične” ruske mobilizacije koja zapravo brzo postaje mobilizacija velikih razmjera koja je ostavila mnoge Ruse zgrožene i zabrinute. Ovim je potezima rat u Ukrajini ušao u novu etapu u kojoj su ulozi drastično porasli, piše Tatiana Stanovaja za Foreign Affairs.
Ruski predsjednik Vladimir Putin eksplicitno pokazuje da će učiniti sve što je potrebno da bi ostvario pobjedu, čak i uz rizik potkopavanja vlastitog režima. Slijepo vjerujući u vlastitu ispravnost, Putin bi mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ako događaji u Ukrajini nastave potkopavati njegove ambicije. Ključno je pitanje jesu li ruske elite i šire društvo spremni pratiti svog predsjednika na ovom putu u pakao ili je Putin, udvostručivši uloge katastrofalnog kockanja u Ukrajini, samo utro put vlastitom kraju.
Ne tako velik ultimatum
Ukrajinski protunapad, pokrenut krajem avgusta, potpuno je promijenio Putinove kalkulacije o tome kako bi se Rusija trebala boriti. Njegov prethodni plan, temeljen na ideji da se Kijev neće usuditi izvesti punu ofenzivu na ruske položaje, pretpostavljao je da Kremlj ima dovoljno vremena da se učvrsti na teritoriju koji je okupirao, dok će ukrajinska vlada, iscrpljena ratom i s gospodarstvom u ruševinama, morati prije ili kasnije kapitulirati.
Strateški dio Putinova plana ostaje isti. Predviđa da će Kijev pasti, jer je njegova glavna svrha u ovom ratu još uvijek stati na kraj onome što on vidi kao “antiruski” geopolitički projekt kojim upravlja Zapad i osigurati dugoročnu rusku prisutnost na ukrajinskom teritoriju. Međutim, taktika koju će Putin koristiti za postizanje ovog cilja temeljito je revidirana. Vojne prijetnje ruskim položajima u Ukrajini, temeljene na pogrešnim procjenama Kremlja, dosegle su tačku u kojoj je Kremlj svijetu zapravo izdao ultimatum: ili će Rusija pobijediti u Ukrajini ili će pribjeći nuklearnoj eskalaciji.
Ovaj ultimatum ima tri glavna dijela. Prvi je proglašavanje dijelova Ukrajine ruskim teritorijem. Aneksija četiriju regija — Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižja — znači da je Rusija umjetno transformirala svoj rat za uništenje Ukrajine kao neovisne države u rat samoodbrane protiv stranih vojnih snaga. Aneksija je oblik protesta protiv uplitanja Zapada u ukrajinski sukob. Vojnu pomoć Zapada Ukrajini predstavlja kao agresiju na Rusiju. Aneksijom ovih teritorija Putin šalje otvorenu poruku: nastavak pomoći Kijevu neizbježno će dovesti Zapad u izravan sukob s Rusijom, nešto što bi, kako on vjeruje, zapadne prijestolnice željele izbjeći. Ovaj potez također odražava još jednu važnu promjenu u razumijevanju trenutne situacije u Kremlju. Prije kijevske protuofenzive Moskva nije vjerovala da pomoć Zapada može drastično promijeniti odnos snaga i stvoriti uvjete u kojima bi Ukrajina vojno ugrozila Rusiju.
Nuklearna ucjena
Još jedna točka Putinovog ultimatuma je nuklearna opcija, koja je sada ponovno na stolu. Nakon što je tijekom ljeta ohladio svoju retoriku, Putin se vratio pozivanju na ovu krajnju prijetnju kao način da utječe na zapadnu politiku prema Ukrajini. U travnju, kada su se ruske snage povukle nakon neuspjelih ofenziva protiv Kijeva i Černigova, Kremlj se okrenuo nuklearnoj ucjeni, s Putinom koji je sugerirao da je njegova vlada voljna dopustiti upotrebu nuklearnog oružja “ako bude potrebno” i zapravo optužio Zapad za ruske neuspjehe. Međutim, do maja je ta vrsta jezika zamrla; Putin je zaključio da je Ukrajina, čak i uz pomoć Zapada, osuđena na gubitak.
Dok se ruska vojska bori, ruski komentatori i dužnosnici ponovno zagovaraju upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini. Ispunili su TV ekrane i društvene mreže zveckanjem nuklearnim oružjem. Prokremaljski segment Telegrama, ruske aplikacije za razmjenu informacija, vrvi stotinama postova koji opravdavaju legitimno pravo Moskve da koristi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini ili pokušavaju uvjeriti svijet da je Putin ozbiljno spreman posegnuti za nuklearnim oružjem u Ukrajini u slučaju daljnje eskalacije. Obilje postova koji inzistiraju na tome da “d, on može”, “on mora” i “on hoće” nije samo dio namjerne kampanje zastrašivanja Zapada, već i demonstracija sve veće odlučnosti među najpredanijim, najambicioznijim pro-ratni elementi ruske elite i društva da se rat mora dobiti bez obzira na sve.
Bez obzira na to blefira li Putin ili ne, prijetnja uporabe nuklearnog oružja diže očekivanja među elitama o tome koliko je daleko Putin spreman ići i dramatično smanjuje prostor za manevriranje u hipotetskoj budućoj političkoj trgovini oko Ukrajine. Da bi skinuo nuklearnu kartu sa stola, Putin bi trebao vidjeti vojno napredovanje ruskih snaga u kombinaciji sa signalima iz Washingtona da će Zapad smanjiti svoju ulogu u sukobu. Ako ovi zahtjevi ne budu ispunjeni, a sa sigurnošću se može reći da neće biti, Rusija će pribjeći nuklearnoj opciji: To je nova stvarnost koju Putin želi oblikovati, zapravo pretvarajući svijet u taoca.
Totalni rat
Podižući uloge svojom aneksijom ukrajinskih regija i pozivanjem na nuklearni rat, Putin je dodatno povećao ulog tako što je obične Ruse uključio u rat. Njegova naredba o mobilizaciji iz septembra zatekla je Ruse nespremne. Tokom ljeta i u prvoj polovici septembra ankete su bilježile porast pozitivnog raspoloženja u ruskom društvu, rastući zamor od vojne retorike i pad interesa za rat u Ukrajini. Iako je proratni dio establišmenta, zajedno s vojskom, zahtijevao da Putin objavi mobilizaciju što je prije moguće, oni u predsjedničkoj administraciji koji nadziru unutarnju politiku pokušali su minimizirati rat u svijesti javnosti. Nastojali su smiriti bijesne šoviniste koji su zagovarali da Moskva zauzme Kijev. Sada je mobilizacija nepovratno promijenila živote miliona. U posljednjoj anketi Levada centra među Rusima, 47 posto ispitanika reklo je da su zbog djelomične mobilizacije osjećali “tjeskobu, strah i užas”, 23 posto ih je osjetilo “šok”, a 13 posto ih je osjetilo “bijes i ogorčenje”. Samo 23 posto je reklo da se osjeća “ponosnim na Rusiju”. Čak i ako mobilizacija nije potaknula masovne prosvjede, potkopala je povjerenje javnosti u državu i državne medije.
Osim pitanja kako će mobilizacija utjecati na unutarnje poslove, ova drastična politička odluka otkriva mnogo o Putinovim prioritetima. Predsjednik se usudio objaviti ono što se čini najnepopularnijom političkom odlukom u njegovoj 22-godišnjoj vladavini, bez obzira na to koliko će masovno novačenje izazvati bijes, ogorčenje i društvene napetosti te ugroziti domaću političku stabilnost. Ova odluka dovodi u pitanje daljnju društvenu konsolidaciju između vlasti i običnih Rusa oko rata.
Donedavno je većina Rusa prihvaćala dogovor koji je ponudio Kremlj: Putin će se boriti za “povijesnu pravdu” protiv ukrajinskih “nacista”, oslanjajući se na “profesionalce” i dobrovoljce da odvrate strateške prijetnje koje Rusiji predstavlja uplitanje Zapada u Ukrajinu. Taj je cilj naišao na značajnu društvenu potporu, ali pod jednim važnim uvjetom: da se Rusija bori bez izravnog uplitanja običnih Rusa, koji žive svoje živote više-manje uobičajenim načinom od početka invazije. Mobilizacija je poderala ovaj ugovor. Odabravši mobilizaciju usprkos predvidljivom gnjevu javnosti, Putin je pokazao da će se, ako se radi o izboru između postizanja njegovih ciljeva u Ukrajini i umirivanja ruskog društva, odlučiti za prvo, žrtvujući podršku javnosti kod kuće za geopolitičku pobjedu u Ukrajini. To je eksplicitni protuargument onima koji su sugerirali da bi Putina strah od pada političke podrške među Rusima spriječio u donošenju rizičnih odluka. Zapravo, on je odlučno usmjeren da svoje kockanje u Ukrajini pretvori u pobjedu, bez obzira na cijenu.
Otrovna pilula
Putinov nuklearni ultimatum i naredba o mobilizaciji izvršili su značajan pritisak i na rusko društvo i na sve nervoznije ruske elite, koje moraju donijeti odluku koji je gubitnički scenarij manje tragičan: pratiti bijesnog vođu do kraja svijeta, izbjeći i Putina i odmazdu Zapada, ili čekati da Rusija izgubi. To Putina stavlja u dosad neviđeno ranjiv položaj. Njegovu opsjednutost Ukrajinom nikada nije u istoj mjeri dijelila većina ruske elite, a njegovu spremnost da žrtvuje hiljade ruskih života ne dijeli veliki dio njegovog glasačkog tijela. Čini se da on forsira scenarij u kojem on jedini ima kapacitet platiti koliko god treba visoku cijenu, boriti se pod zastavom “sve ili ništa”. Putinovo manično ponašanje nosi jasan i gorak okus samoubilačke ogorčenosti.
Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da ne može biti gore. U ovoj fazi, koliko god izgleda da je Putin stjeran u kut, on još uvijek vjeruje da može pobijediti. U njegovim očima, mobilizacija bi trebala pomoći ruskoj vojsci da istjera ukrajinske snage s novopripojenih teritorija i uvjeri Zapad da se povuče iz Ukrajine, ostavljajući Kijev osuđen na predaju i otvarajući priliku ruskoj vladi da uspostavi neki faksimil normalnog života u novim regijama.
Dakle, što će se dogoditi kada stvari opet ne budu išle po planu? Što će se dogoditi kada ruske snage ne uspiju poraziti Ukrajince, Zapad poveća svoju vojnu pomoć i demonstrativno ignorira Putinovu ucjenu, a ljudi na novim teritorijima nastave pružati otpor svojim ruskim okupatorima, gađajući visoke dužnosnike i administrativne zgrade u terorističkim napadima? Tada će doći ključni trenutak kada je Putinu jedina opcija preostala ona nuklearna. Bit će to i odlučujući trenutak za ruske elite koje se još uvijek ne usuđuju prihvatiti ovaj najgori mogući scenarij, o čemu mnogi danas izbjegavaju razmišljati. Ruski politički uvjeti možda dosežu točku u kojoj bi se viši dužnosnici usudili odbiti poslušnost, govoriti glasnije i odlučnije se boriti jedni protiv drugih. Ukrajina bi mogla postati otrovna pilula za Putina: pokušavajući je progutati, sam sebe će osuditi na poraz, piše Net.hr.