Da li znamo prepoznati znakove emocionalnog umora? Gdje prestaje odmor, a počinje bijeg od stvarnosti? I zašto nam je, u društvu koje ranjivost tumači kao slabost, i dalje teško reći: “Nisam dobro”?
O ovim važnim pitanjima, sve prisutnijim u svakodnevici savremenog čovjeka, za Bosnainfo portal razgovaramo sa Dželilom Mulić-Čorbo, psihologinjom, EAP psihoterapeutkinjom, ECIP trenericom i supervizoricom, stručnjakinjom čiji rad je posvećen razumijevanju i podršci ljudskoj psihičkoj dobrobiti.
U intervjuu govorimo o tome kako prepoznati unutrašnje alarme, zašto je važno napraviti razliku između “samo sam umoran” i “emocionalno sam iscrpljen”, te kako srušiti barijere koje nas udaljavaju od stručne pomoći. Razotkrivamo svakodnevne zablude, ali i nudimo praktične korake za očuvanje mentalnog zdravlja u vremenu koje nas svakodnevno testira.
Kako vi, kao psihologinja i psihoterapeutkinja, danas odgovarate na jednostavno pitanje – kako smo?
– Rekla bih – teško smo. I lokalno i regionalno, ali i globalno, situacija je izuzetno zahtjevna. Nalazimo se u periodu produžene krize, koja traje već duže vrijeme, a njeni se efekti manifestuju različito kod svake osobe. Ono što je sigurno jeste da svi, manje ili više, osjećamo posljedice tog kontinuiranog pritiska. Vjerujem da u Bosni i Hercegovini danas gotovo i ne postoji osoba – osim, nadam se, djece – koja ne osjeća teret trenutne društvene i emocionalne klime. Kriza se uvukla u sve sfere života, a to sa sobom nosi brojne izazove za naše mentalno zdravlje.
S obzirom na svakodnevni stres, sivilo i negativne vijesti, koliko je važno da se iskreno zapitamo o svom psihičkom stanju?
– Kao odrasle osobe, između ostalog, imamo odgovornost da se iskreno zapitamo – kako smo, kako se mentalno nosimo sa svakodnevnim stresom i krizama koje nas okružuju. Ta odgovornost prema sebi ne razlikuje se od brige o vlastitom fizičkom zdravlju. Potrebno je osvijestiti kako situacije iz vanjskog svijeta utiču na nas, te prepoznati naše unutrašnje reakcije koje iz toga proizilaze. Posebno u ovim izazovnim vremenima, izuzetno je važno da toj introspekciji damo više prostora i pažnje nego što to možda činimo inače.
– Živimo već dugo u digitalnom dobu, i u tom kontekstu društvene mreže zaista mogu biti i izvor odmora, ali istovremeno i visoke frustracije, pa čak i potvrde našeg nezadovoljstva. Ako je korištenje društvenih mreža oblik bijega od realnosti, a ne svjesna potreba za predahom, tada ono postaje disfunkcionalno. Svima su nam potrebni trenuci predaha koji nas zaista opuštaju i pomažu nam da se nosimo sa stresom. Međutim, ako društvene mreže u nama izazivaju nemir umjesto osjećaja smirenosti, tada je jasno da to nije odmor. Ključno je da budemo samosvjesni, disciplinirani i da naučimo prepoznati emocije koje se javljaju tokom takvih aktivnosti – da bismo znali da li nam nešto zaista koristi ili nas dodatno iscrpljuje.
Kako prepoznati da smo psihički premoreni, a ne samo „samo malo umorni“?
– Umor je sastavni dio svakodnevnog života – svi ga s vremena na vrijeme osjećamo, posebno u zahtjevnijim životnim periodima. I to je u redu. Međutim, važno je razlikovati uobičajeni umor od stanja psihičke iscrpljenosti. Ta razlika postaje očita onda kada naša svakodnevnica počne da se remeti – kada slabije spavamo, gubimo apetit, postajemo osjetljiviji, emocionalno reaktivniji, pa i plačljiviji. Tada ne govorimo više o običnom umoru, već o stanju preplavljenosti koje zahtijeva pažnju i drugačiji pristup.
U tim trenucima važno je oslušnuti svoje tijelo i um, i potražiti načine da se vratimo sebi. Nekada je to odlazak u prirodu, druženje s bliskim ljudima, fizička aktivnost, šetnja ili bilo koji oblik aktivacije koji nas pokreće. Nažalost, u takvim stanjima često zaboravimo na sebe. Zato je ključno podsjećati se da upravo ti mali koraci mogu napraviti veliku razliku u našem mentalnom zdravlju.
Koje su najčešće greške koje pravimo kad pokušavamo „izgurati“ loše periode, ignorišući vlastite granice?
– Naš um i tijelo su savršeno povezani i funkcionišu u snažnoj međusobnoj usklađenosti. Kada prelazimo vlastite granice, tijelo će nas na to upozoriti – kroz umor, nelagodu, bolove ili emocionalne reakcije. To su jasni pokazatelji koji nam govore da treba da zastanemo i preispitamo vlastito stanje. U tim trenucima važno je da sebi postavimo pitanje: Šta se sa mnom dešava? Šta mi je sada zaista potrebno?
Jedna od čestih grešaka je to što zanemarujemo te signale i pokušavamo da „guramo dalje“, očekujući od sebe da izdržimo po svaku cijenu. Međutim, samo „sjediti i trpiti“ neće dovesti do olakšanja – naprotiv, može nas dodatno iscrpiti. Zato je ključno da budemo svjesni svojih granica i da ih poštujemo.
Odmor i relaksacija nisu univerzalni – ne postoji jedno rješenje koje odgovara svima. Svako od nas mora pronaći ono što mu lično pomaže. Taj proces zahtijeva svjesnost, iskrenost prema sebi i aktivno angažovanje vlastitih unutrašnjih snaga kako bismo sebi zaista pomogli.
Živimo u kulturi u kojoj je ranjivost često doživljena kao slabost. Kako to utiče na naše mentalno zdravlje?
– To zapravo predstavlja oduzimanje mogućnosti da zaista osjećamo. Kada ne priznajemo da imamo pravo na emocije, posebno one neugodne, i kada sebi ne damo dozvolu da ih proživimo, šaljemo sebi poruku da bismo stalno trebali biti sretni i zadovoljni. A to jednostavno nije stvarnost.
Svako od nas nosi paletu emocija – i prijatnih i neprijatnih – i sve one imaju svoju svrhu. Iako su neugodne, emocije poput tuge ili straha nisu negativne. Naprotiv, tuga nam, recimo, govori da prolazimo kroz nešto teško i bolno. Da bismo mogli ostaviti prostor za radost, potrebno je da prirodno otugujemo.
Ako sebi ne dopustimo da osjećamo neugodne emocije, postajemo emocionalno otupjeli – i za njih, i za one lijepe. U tom stanju počinjemo sve da izbjegavamo, prestajemo validirati vlastita osjećanja, i udaljavamo se od autentičnog kontakta sa sobom i drugima.
Često se dešava da, kada se suočimo s tuđom tugom, želimo da ona što prije nestane – ne zato što želimo pomoći drugome, već zato što je nama neugodno. Slično postupamo i s djecom: kada su tužna, umjesto da ih saslušamo i podržimo, znamo reći „nije ti ništa“ ili im ponuditi sladoled kao brzu utjehu. Time nesvjesno učimo i njih da negiraju svoja osjećanja.
Važno je da naučimo biti u redu sa svojim emocijama, da ih prihvatimo kao privremene – jer one dolaze i odlaze. Potiskivanjem i negiranjem emocija, ostajemo zaglavljeni u stanju iz kojeg ne možemo izaći dok ga ne priznamo.