Za portal Bosnainfo govorio je ugledni klinički psiholog Čedomir Novaković.
“Pratio sam vijesti danas. Šta kazati, vidio sam obraćanje neke psihoterapeutkinje koja je osula paljbu po svemu apsolutno i po školi i po psiholozima, pedagozima, ali problem je u društvu. Čitavo društvo je zadnjih desetak godina najmanje, a možda čak i više u određenoj krizi ili gotovo u pojedinim sredinama društvo je u haosu ako govorimo o prilikama u Bosni i Hercegovini ili balkanskim, dakle šire u regionu. Rat i poslije rata, se stvorila jedna takva psihološka klima koja je vrlo negativna na sve stanovnike ovih prostora, pogotovo na mlade ljude, osobe u razvoju.
Ako smo u mogućnosti da iz dana u dan pratimo ono što se dešava u svakoj od ovih sredina, da ne govorimo o državama, vidjet ćete da je veliki broj ljudi jako nezadovoljan, a veliki broj ljudi je vrlo uznemiren, uplašen i razočaran sa svim onim što se dešava.
Povucite paralelu šta se dešava sa djecom, naša djeca su inteligentna, pametna, nađite mi kuću u bilo kojoj od država Balkana koja ne prati sva sredstva javnog informisanja, koja ne prati sve medije kako printane tako i portale i to ljudi vide, ne možemo svi slušati pozitivne vijesti kad je tog pozitivizma sve manje, a na njegovo mjesto dolazi sve više negativizma raznih oblika i skandala koji se dešavaju svugdje oko nas”, ističe Novaković.
Roditelji nerijetko imaju prevelika očekivanja od djece, u konkretnom slučaju maloljetnik je bio loš učenik, izbačen je iz jedne škole i prebačen u drugu, da li je to bio okidač da njegov bijes eskalira?
“Ne mogu sva djeca biti odlikaši, ne mogu sva djeca biti vaspitana, kulturna i poštovati starije. Ima li pravo svako dijete da se osjeća zbog nečega pozitivno ako živi u pozitivnom okruženju ili da se osjeća ugroženo, negativno ako živi u nekakvom negativnom osjećaju ili je već obilježen kao društveni otpad kao što je taj dječak koji je mlađi od 14 godina. On je izbačen iz jedne škole i prebačen je u drugu školu.Vrlo je teško govoriti gdje je počeo problem kod djeteta koji napravi ovako nešto. Ali je jasno da svi problemi koji nastaju na nekom uzrastu su društveno obilježeni i društveno su vrednovani sa plusom ili sa minusom.
Postoji neka historija slučaja, zašto je taj dječak izbačen iz jedne škole i očekivati je po nekom psihološkom pravilu da on u novoj školi neće biti pozitivniji nego što je bio u prethodnoj, dapače, očekivati je da će biti bijela vrana ili crna ovca zato što iza sebe nosi predrasudu zašto je izbačen iz jedne škole i prebačen u drugu koju ne mogu da prihvate svi oni koji su odgajatelji, vaspitači, nastavnici i slično u takvoj sredini ili ga ne mogu svi jednako prihvatiti, drugari i drugarice kad se ovako nešto dogodi.
Svaka sredina ima svoja neka pravila druženja i u naše vrijeme je tako bilo, bili su uži krugovi, pa jesu li to muzičari, sportaši, mali huligani, džeparoši. Uvijek je bilo toga, ali je društvo drugačije reagiralo i imalo je daleko adekvatnije mjere da se bavi time, nego što je to danas”, mišljenja je Novaković.
Smatra velikim problemom i nekompentne kadrove u školama:
“Danas gotovo u većini škola kako god okrenete je problem kadrovsko popunjavanje, a to vam rade stranke, zapošljavaju se ljudi koji nikad u životu nisu čuli za psihologiju i pedagogiju ili za metodiku i nešto, a odlučuju o sudbinama.
Vrlo je teško ovdje govoriti šta je okidač i šta je ključni momenat, ono što je zasigurno nevalja nam društvo, društvo je u velikoj krizi, u velikom haosu! Niko više ne uvažava ničije mišljenje, ničije obrazovanje, sve je došlo u pitanje. U većinu sredina postavljaju se ljudi koji ne mogu da budu uzor nikome! Mladi ljudi su drugačiji jer ne mogu imati razvijenu inteligenciju kao profesori sa stažom, odrasli ljudi iako i odrasli ljudi rade slične gluposti, kao ti mladi ljudi. Vrlo je teško naći neku rezultantu tih komponenti koje su nam godinama pred očima i mi reagujemo kako reagujemo.
Nađite u godini dana da nema neki protest, da nema negdje neki rat, neki neposluh, djeca čak starija od dvije godine to gledaju u medijima, nisu to maloumna djeca, ali njih niko niti pita niti imate mogućnosti da im pokažete drugačije jer je gotovo svugdje nasilje. Nasilje je u medijima, među vršnjacima, među odraslima…”, naglašava Novaković za Bosnainfo.
A krivi smo svi!
“Koliko mediji pišu o poštenju ili nepoštenju pojedinih ljudi koji bi trebali biti uzor, ne samo djeci, nego uzor sistema koji provode sistem koji se bore za pravdu, pravednost i za nekakav logički moralni kodeks koji treba da bude opće prihvaćen bez obzira šta ko radi, pa se onda od djece može tražiti da budu disciplinovanija. Moram pomenuti još nešto, koji je broj djece o kojima brinu da tako kažem sekundarni staratelj, nemaju oca, majku, ili su djeca razvedenih roditelja, ili su izgubili u nesreći itd, o njima brinu tete, neki stratelji itd, sve je to nešto što utiče na psihu i razvoj osobe koja ne može izdržati takav presing pa da bude pozitivna, jer je gotovo u svim segmentima češći negativizam kada govorimo o vršnjačkom nasilju i odnos djeca-roditelj.
Sve je manje roditelja koji zaista znaju i mogu kontrolisati svoju djecu, a moraju. Ne može se desiti da dijete izlazi u 11 sati naveče i da dođe u 3 ili 4 ujutro, a da roditelji ne znaju gdje je otišao, s kim je, čime se bavi i šta je sadržaj tih malih neformalnih grupica koji lutaju po gradu, Loši su učenici i uglavnom smišljaju neke gluposti kojima se bave, šaranje po autima, izduvavanje guma na automobilima, da ne govorim o težim prestupima”, podcrtava za Bosnainfo Novaković.
Nagomilana količina negativne energije, bijesa i mržnje koju mladi ljudi u sebi nose nije od juče i zbog toga ovakvi događaji ne iznenađuju.
“Sistem se pobrkao, sistem je negativan i labilan jer nema apsolutno pozitivnog tretmana u čitavom društvu, svi smo u haosu i da bude tragedija veća poslije ovih tragedija, ratova imamo pojavu epidemije koja je ostavila i ostavit će jako dubok trag na opštu stabilnost bilo kojeg društva, pogotovo ako je društvo unekonomskoj, nacionalnoj i socijalnoj krizi, sve se to prelama preko leđa stanovnika i građana gdje se to događa.
Pojedinac je otpisan, ne može pojedinac puno da odradi ako su sve, ili većina institucija u krizi. Mora se poštovati primarni zakoni, mora biti ustav, svetinja zakona nad zakonima. Moraju institucije da odgovaraju nekome da svoj rad ili ne rad, mora se praviti diferencijacija ili neka diferencijalna dijagnoza da neko zaista radi kvalitetno i dobro, a oni koji ne rade dobro pa neka ih zatvore, ugase! Niko nizašta ne odgovara, a onda je vrlo teško”, ističe Novaković.
Vršnjačko nasilje u školama je ozbiljan problem koji može imati dugotrajne posljedice na žrtve, počinioce i školsku zajednicu u cjelini. Istraživanja su pokazala da maltretiranje, uznemiravanje, fizički napadi i drugi oblici nasilja među učenicima mogu imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje, učenička postignuća i društvene odnose. Tragični slučajevi kao što je onaj iz Beograda, trebalo bi da podstaknu nadležne da brzo reaguju i poduzmu preventivne mjere kako se slični incidenti ne bi dešavali u budućnosti.
“Povucite paralelu mi koji imamo jedno ili dvoje vlastite djece čut ćete kako često ne mogu izaći na kraj sa djecom, ma koliko ta djeca bila obrazovana. Zamislite prosvjetni kadar koji treba da radi kvalitetno, a u razredu je po 20 ili 30 učenika, pa gotovo je nemoguće, jer niko od tih profesora nije zadovoljan, godinama se ne rješava njihov status male plaće, nedostatak sredstva, a da ne govorimo o određenim našim ’navikama’ gdje mislimo da su naša djeca najbolja na svijetu, da zaslužuju sve petice, a nemamo pojma niti smo kad s njima porazgovarali o bilo čemu, e sad to treba sve složiti kad se desi ovakav jedan incident.
Ovo što se desilo u Beogradu neće ostati u Beogradu, nažalost ovo će postati vrlo prihvaćen trend za sve one sredine koje imaju nešto drugačije stavove ili koje reaguje drugačije na nepoštenje, nepravdu i nemoral. A nepoštenja i nemorala je u svijetu sve više, nebitno gdje je, svugdje je isto, svugdje su ljudi i zadovoljni i nezadovoljni, reakcije su iste, samo je pitanje na koji način se može reagovati i da li se reakcija može predvidjeti i spriječiti ili će reakcija postati vrsta navike koja će da se kao kuga proširuje i na druge sredine. Imamo bukvalno da djeca ratuju jedni protiv drugih da su naoružani i da to nije više prozapadni sindrom koji mnogi hoće da opravdaju nego je to nešto potpuno drugo gdje mi moramo tražiti vlastitu odgovornost, a ne prebaciti odgovornost da nije do nas, jašta je!
Apsolutno je do nas u velikoj mjeri”, kazao je za kraj razgovora za Bosnainfo Čedomir Novaković.