Život

Kako prijaviti nasilje? Dželila Mulić-Čorbo za Bosnainfo: Šutnja nije zlato!

Nakon što je mladi bh. glumac Kerim Čutuna na svom Facebook profilu objavio je tešku životnu priču u kojoj je naveo detalje nasilja u njegovoj porodici, pokrenuo je lavinu komentara ali i skrenuo medijsku pažnju na jako važnu temu kojoj se svi kolektivno ne posvećujemo dovoljno.

FOTO: FB / DŽELILA MULIĆ-ČORBO / ILUSTRACIJA PIXABAY
FOTO: FB / DŽELILA MULIĆ-ČORBO / ILUSTRACIJA PIXABAY

Važno je da se zapitamo šta je s nasiljem koje ne vidimo tako lako, ne prepoznajemo tako lako, ne možemo da ga opipamo, na dodir ne boli, ali svaka misao o sebi boli, mnogo jače i mnogo teže nego modrica. Toliko bolan i opasan oblik nasilja koji ne možemo da vidimo jeste psihičko nasilje odnosno emocionalno zlostavljanje koje ostavlja opasne tragove na žrtvu, a nerijetko bude i razlog suicida.

O ovoj važnoj temi razgovarali smo sa Dželilom Mulić-Čorbo, uglednom psihologicom koja je i porodična sistemska psihoterapeutkinja.

Kako prijaviti nasilje, odakle početi sa rješavanjem ovog ogromnog životnog problema?

“Odakle početi, to je dobro pitanje. Kad je u pitanju nasilje u porodici zlatno pravilo jeste da NE šutimo” Da počnemo da govorimo prvo od bliskih ljudi, da njima govorimo, od članova porodice, bliskih prijatelja, jer odatle nama u stvari treba podrška da bismo se mi osnažili i ohrabrili da prijavimo nasilje jer je ono krivično djelo i da bismo mogli da uđemo u cijeli proces izlaska iz toga i u konačnici zaštite ukoliko je ona potrebna.

Šutnja nije zlato u ovom slučaju! Kada počnemo da govorimo bliskim prijateljima, onima u koje imamo povjerenja to nama podiže dio samopouzdanja i imamo snage da prijavimo policiji, da uključimo Centar za socijalni rad, da ukoliko je potrebno dobijemo zaštitne mjere, da se udalji nasilnik i cijeli slučaj zapravo uđe u procesuiranje kao krivično djelo. To je taj put kojim treba da idemo. Podrška kada želimo da izađemo iz kruga pakla u porodici, nama su u stvari ključni ljudi i institucije od povjerenja, da vjerujemo institucijama da će uraditi sve da nas zaštite, da će procesuirati cijeli slučaj, da ćemo dobiti adekvatnu zaštitu, ali i psihoterapijsku podršku jer je ona neophodna da bismo se mi osnažili i mogli nastaviti samostalan život”, govori za Bosnainfo Mulić-Čorbo.

Pročitajte još

Fizičko nasilje uvijek prati i psihičko nasilje, jer nije vjerovatno da će nas neko tući i govoriti kako smo divna osoba. Upravo je suprotno, udarce prate vrlo teške uvrede i verbalno ponižavanje i to kroz duži vremenski period, kontinuirano. To nije izolovani incident, uzrokovan krizom, to je svjesni, smišljeni plan povređivanja!

Ključni rezultati iz istraživanja „Dobrobit i sigurnost žena u BiH“ koje je proveo OSCE 2019. godine pokazuju nam da 67% žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok 27% smatra da je veoma uobičajena pojava. Do svoje navršene 15. godine života, 48% žena iskusi neki oblik nasilja, dok 59% žena vjeruje da bi se najveći broj prijateljica složio da dobra supruga treba slušati muža čak i ako se ne slaže s njim.

Čak 84% žena ne bi prijavilo nasilje policiji. Preživjele osobe obično trajno osjećaju emocije poput straha, šoka, srama ili bijesa. Svaku od ovih emocija navelo je između dvije petine i dvije trećine žena, dok tri od deset žena koje su doživjele nasilje žive sa dugotrajnim psihičkim posljedicama, kao što je osjećaj ugroženosti, depresija, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, i poteškoće sa spavanjem.

FOTO: ILUSTRACIJA / PIXABAY
FOTO: ILUSTRACIJA / PIXABAY

Ovi podaci nam ukazuju na nekoliko ključnih aspekata. Žene osjećaju da žive u društvu u kojem se mnogo očekuje od njih: da budu dobre majke, supruge, domaćice te dobre radnice. Patrijarhalne norme su i dalje visoko prisutne. Žene izražavaju nedostatak povjerenja u policiju i centre za socijalni rad, upravo one institucije koje treba da ih štite. Nevladine organizacije koje pružaju posebne usluge (sigurne kuće) nisu mnogo poznate javnosti, te većina žrtava ne zatraži njihovu pomoć. Neinformiranost o postojanju službi za pomoć jedna je u nizu mnogih prepreka za žene koje žele prijaviti nasilje. Kod žena koje su doživjele nasilje, prisutan je osjećaj srama zbog viktimizacije, strah od počinioca, nepovjerenje u institucije, ali je prisutna i želja da se porodica održi na okupu dok je finansijski ovisna o nasilnom partneru.

“Trenutno radim u privatnoj praksi, nasilja u porodici je uvijek bilo i uvijek će biti. Zaista ima sporadičnih slučajeva gdje ljudi dolaze na psihoterapiju ne zato što im treba da izađu iz kruga pakla nasilja, već pod krinkom nečeg drugog i na kraju tokom procesa se uspostavi da se radi o nasilju i da vi sve vrijeme radite na osnaživanju osobe i cijelom procesuiranju i uključujući druge institucije.

Kad god primijetimo da neki naši bliski ljudi, prijatelji, dakle ljudi koje volimo, ali i ne mora da budu bliski ljudi, mi ustvari pričamo o tome, dajemo im brojeve telefona kome da se jave i obrate za pomoć: Imate porodično savjetovalište, imate Centar za žene, imate Centar za mentalno zdravlje, potražite pomoć, usluge su tu besplatne itd, i onda na neki način pokušavamo da ih osnažimo da naprave prvi korak sami dajući im neku drugu perspektivu i to je važno da ljudi imaju perspektivu i da im vjerujemo kada govore da se to događa”, naglašava Mulić-Čorbo za Bosnainfo.

Pročitajte još

Psihičko nasilje je više od jedne rasprave, ono se dešava duži vremenski period tokom kojeg nasilnik kontroliše ženu i urušava njeno samopouzdanje, mentalno zdravlje i proizvodi osjećaj straha i nesigurnosti.

Prisutna je sklonost nasilnika da se pretvara kao da se ništa nije dogodilo ili čak da okrivljava žrtvu, što je veoma često za emocionalno i psihičko nasilje. U žrtvi se proizvodi osjećaj zbunjenosti i dovodi do toga da žena počinje da sumnja u sebe i ono što joj se dešava. Često prođe dosta vremena dok žene ne shvate da je ovakvo ponašanje nasilnika namjerno i smišljeno, navodi detaljno psihologica u Atlantic initiative.

Neki od vidova emocionalnog i psihičkog nasilja su:

Okrivljavanje za sve probleme koji postoje u vezi ili braku

Poređenje sa drugima i urušavanje samopouzdanja

Ponižavanje i omalovažavanje pred drugima

Kritikovanje ženine inteligencije, izgleda, sposobnosti

Zlovolja i optuživanje žene za sopstvene neuspjehe i nezadovoljstvo

Vikanje, vrijeđanje i psovanje, nazivanje pogrdnim imenima

Nabijanje osjećaja krivice ženi ako ne želi seksualni odnos

Ucjenjivanje da će učiniti nešto opasno, ako ne urade ono što on želi

Prijetnja samoubistvom

Nemogućnost da se razgovara o onome što se dešava u vezi ili braku

Strah da pričate o onome što se događa i kako se osjećate

Kontrolisanje kada odlazite, a kada se vraćate kući

Sprečavanje da se viđate sa prijateljicama i porodicom ili da uspostavljate nova prijateljstva i kontaktePotreba da odustanete od svega, samo da biste ugodili partneru ili izbjegli njegovo nezadovoljstvo.Psihičkom nasilju doprinose i radnje koje narušavaju funkcionisanje porodice ili se odnose na tretman drugih članova domaćinstva, kao što je nepoštovanje privatnosti, vojnička disciplina, nepoštovanje kućnog reda, prevelika roditeljska očekivanja, prisiljavanje na izbor zanimanja, zanemarivanje ostalih članova porodice, nametanje stavova i kontrola životnog stila, odbijanje da se preuzme dio brige o domaćinstvu, itd.

Porodica nas oblikuje i ono što ponesemo iz kuće ostavlja na nas snažan dojam, neki ponesu anksioznost, depresiju kao obrazac nečeg normalnog jer su trpili kroz život da nisu dovoljno vrijedni i dobri, a duboko u sebi znaju da je to sve pogrešno. Pandemija koronavirusa je doprinijela da se neki odnosi dodatno pogoršaju, a nasilje dođe do izražaja.

FOTO: PIXABAY
FOTO: PIXABAY
Ilustracija

Za portal Bosnainfo psihologica Mulić-Čorbo pojašnjava: “Nisu svi nasilnici sociopate ni psihopate, to su uske definicije. Ono što vi sada govorite jeste, ja sam tada radila u Sigurnoj kući i bilo je u porastu psihičko nasilje i to je statistika i pokazala. Posljedice psihičkog nasilja vidimo nakon pandemije, gdje je jako mnogo partnerstava u krizi, dešavale su se jako teške frustracije da tako kažem, koje su eskalirale, a možda u nekim drugim situacijama kao što je sada ovo normalno vrijeme, ne dođu do izražaja. Vi kad se zatvorite zajedno u kući i kada ste upućeni jedni na druge tu ustvari izađe jako mnogo situacija koje nemaju priliku da se dogode kada vi radite, izlazite, hodate itd. Moramo prvo da osvijestimo da smo žrtva psihičkog zlostavljanja i osvijestit ćemo to tako što ćemo pričati o tome, tako što ćemo uputiti ljude da potraže pomoć. Medijski prostor je jako važan, raditi na destigmatizaciji i da nisu žrtve krive! Trebamo svi raditi na tome da budemo pružena ruka pomoći onima kojima je potrebna”.

Svjesni smo činjenica da većina žrtava (posebno žena), po svaku cijenu, želi sačuvati porodicu i spremne su se žrtvovati za nju, bilo zbog tradicionalnog shvaćanja porodice ili zbog neizvjesnosti oko podizanja djece, nedostatka finansijskih sredstava i drugih razloga.

Ukoliko ste osoba koja doživljava nasilje u porodici, trebate znati:

niste krivi za nasilje koje doživljavate.

razgovarajte s nekim o tome šta vam se dešava, krivica i stid su na nasilniku;

dokumentirajte svoje povrede (što prije otiđite do liječnika i uzmite potvrdu o povredama);

nasilje u porodici uništava porodicu;

nasilje u porodici najviše pogađa djecu i ostavlja teške posljedice;

žene i djeca su najčešće žrtve nasilja

Imate pravo potražiti pomoć! Kontakte telefoni na koje se možete javiti i prijaviti nasilje:

SOS crvena linija za žrtve nasilja 033 222 000

Plavi telefon 080 05 03 05

JU”Kantonalni Centar za Socijalni rad” Sarajevo 033 723-640

MUP KS 033 /206-666

Psihološko savjetovalište sa otvorenim telefonskimlinijama JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo: 033 704 824 033 704 826

Prihvati notifikacije