Ali, njegovo je imenovanje, što je historijska šala, bilo u skladu s ustavom.
Sumorne scene odigrale su se 30. januara 1933. ispred Brandenburških vrata u Berlinu. Član nacionalsocijalista zadužen za propagandu po imenu Goebbels na tom je mjestu okupio stranačke “jurišnike” – nacističke batinaše, piše National Geographic.
Oko 19 sati preko 20.000 pripadnika takozvanog “jurišnog odreda” (Sturmabteilung), noseći baklje, prodefiliralo je kroz Brandenburška vrata. Nekoliko sati prije toga Adolf Hitler postigao je svoj veliki cilj: imenovan je kancelarom. Novopečeni kancelar Reicha odobravao je proslave svojih pristaša.
Joseph Goebbels je planirao grandioznu predstavu, želio je dramatično uprizoriti “buđenje Njemačke”: ta je noć trebala ostati zapamćena kao “Noć velikih čuda”, dok je gradom prolazila procesija s bakljama. Goebbels je želio stvoriti monumentalne slike koje će ostaviti i utisak na gledatelje u kinu, gdje su se prije filma prikazivale vijesti. No, prolaznici su bez puno ceremonije prošli kroz “jurišnu” formaciju i tako pokvarili željeni učinak. Goebbels je bio razočaran i kasnije je revidirao scenarij.
Dok je povorka “jurišnika” prolazila ispred njegove kuće, reagirao je slavni njemačko-židovski slikar Max Liebermann rekavši: “Ne mogu jesti koliko mi se povraća”.
KAKO JE HITLER POSTAO STVARNOST
Priča o Hitlerovom usponu na vlast ne može se odvojiti od priče o padu Weimarske Republike. Otkako je Republika uspostavljena 1918. godine, patila je od urođene mane. Bila je to demokracija bez demokrata. Velik dio stanovništva nije prihvatio novu državu, a ponajmanje veliki gospodarstvenici, dužnosnici pa i političari.
Zemlju su potresli pokušaji državnog udara i s lijeva i zdesna. U prvih pet godina bilo je spektakularnih ubistava. Živote su, između ostalih, izgubili komunisti Rosa Luxemburg i Karl Liebnecht, kao i ministar vanjskih poslova židovskog porijekla Walter Rathenau. Ubice su bili desničarski ekstremisti.
Weimarska Republika bila je izrazito nestabilna. Tokom 14 godina njezina postojanja na vlasti se promijenila 21 vlada. Neke od 17 parlamentarnih stranaka otvoreno su se protivile ustavu. Nakon svake političke i ekonomske krize birači su sve više gubili povjerenje u demokratske stranke. To su iskoristili ekstremisti – nacionalsocijalisti na desnici i komunisti na ljevici dobivali su sve više pristaša.
Oko 1930. Njemačka je bila na rubu građanskog rata. Nacisti i komunisti su se tukli na ulicama. Svjetska gospodarska kriza 1929. dodatno je pogoršala situaciju. U junu 1932. godine, prema službenoj statistici, u Njemačkoj je bilo nezaposleno 5,6 miliona ljudi.
POTRAGA ZA VOĐOM
Mnogi Nijemci su u takvoj situaciji čeznuli za vođom čvrste ruke, koji bi zemlju mogao izvesti iz krize. Takav čovjek bio je predsjednik Paul von Hindenburg. Mnogi su ga smatrali zamjenom za cara. Doista, prema Weimarskom ustavu, predsjednik Reicha bio je središnja figura vlade. Predsjednik bi mogao raspustiti parlament i sam donositi zakone po hitnom postupku.
Sam Hindenburg često je koristio mogućnost nadglasavanja zakonodavaca. Ali nije mogao igrati ulogu spasitelja Njemačke, jer je početkom 1933. već imao 85 godina. Nakon brojnih promjena vlasti, Hindenburg je želio stabilnu vladu s elementima desnog nacionalizma. U početku je bio prilično skeptičan prema Adolfu Hitleru. Dugo ga je posprdno nazivao “kaplarom” (aluzija na to da je Hitler u Prvom svjetskom ratu bio običan vojnik, a Hindenburg proslavljeni feldmaršal).
Ali, Hindenburg se predomislio. Njegovi najbliži saradnici uvjeravali su ga da će Hitlera držati pod kontrolom. Alfred Hugenberg, čelnik Njemačke nacionalne narodne stranke, izjavio je: “Smjestit ćemo Hitleru.” Osim toga, Nacionalsocijalistička stranka imala je samo dva ministra u novom kabinetu.
Hitler i njegovi bliski suradnici u mladosti su se predstavljali umjerenijima i izbjegavali su privlačiti previše pozornosti.
‘KAO U BAJCI!‘
Ali, 30. januara Hitler i njegovi saradnici ostvarili su svoj san. Goebbels je svoju radost opisao ovako: “Hitler je kancelar – kao u bajci!” Na čelo je došao čovjek koji će pokopati Weimarsku Republiku.
Svoje planove iznio je u knjizi “Moja borba” (Mein Kampf). U njemu je napisao da će Židovi biti “poraženi” i da će Nijemci novi “životni prostor” osvojiti “mačem”.
Hitlerov dolazak na vlast ušao je u historiju kao “dan prevrata”, no njegovo imenovanje, što je gorka šala povijesti, bilo je u skladu s ustavom.
Hindenburg je nakon prisege rekao: “A sada, moja gospodo, s Bogom naprijed!” On sam nije mogao vidjeti kako će Hitler Drugi odvesti zemlju u holokaust i svjetski rat. Umro je sljedeće, 1934. godine.
Hitler je vrlo brzo pokazao koliko je naivno vjerovati da će mu netko “smjestiti” i neutralizirati ga. Vrlo brzo nakon njegove prisege počeo je teror batinaša diljem zemlje. Komunisti, socijaldemokrati i sindikalci primali su prijetnje i bili praćeni.
Ubrzo su osnovani prvi koncentracijski logori u kojima su “jurišni odredi” ušutkavali svoje žrtve. Onda su došli na red Židovi i ostali “nepodobni”. Samo nekoliko mjeseci bilo je dovoljno Hitleru da okrene weimarsku demokraciju naglavačke i uspostavi svoju diktaturu.