Novak je u subotu objavila ostavku nakon što se našla pod pritiskom javnosti zbog pomilovanja muškarca osuđenog kao pomagača u prikrivanju slučaja seksualnog zlostavljanja u dječjem domu.
“Pogriješila sam… Danas je zadnji dan da vam se obraćam kao predsjednica”, rekla je u govoru koji je prenosila državna televizija.
Mađarska javnost opravdano je ogorčena postupkom i lahkoćom kojom je njihova sada već bivša predsjednica Katalin Novák (46), oprostila zatvorsku kaznu muškarcu osuđenom za pomaganje pedofilu.
Protest građana imao je efekta, ali samo zato jer Katalin Novak ima savjest.
Postupila je onako kako bi svaki zvaničnik trebao da uradi kada napravi ogroman propust u svom radu. Njen primjer je slijedila i ministrica pravde.
Nakon što je predsjednica Mađarske u vanrednom obraćanju podnijela ostavku, nedugo nakon isto je uradila i Judit Varga, nekadašnja ministrica pravde i zastupnica u Parlamentu Mađarske.
S obzirom na to da je Varga obavljala funkciju ministrice pravde u trenutku kada je Novak potpisala odluku o pomilovanju osobe koja je osuđena za saučesništvo u pedofiliji, mađarska političarka je poručila kako snosi dio odgovornosti za sve što se dogodilo.
Pozicija i funkcija predsjednika države i ministra je veoma odgovorna, a nažalost mnogi zvaničnici, prije svega na Balkanu, ne priznaju vlastite greške i ne pomišljaju na ostavku.
Jedna žena, predsjednica države, zapravo je svojim potezom održala lekciju svim političarima na Balkanu. Da, pogriješila je i to je neoprostivo, ali je podnijela ostavku na poziciju kako i treba i time sačuvala bar malo dostojanstva!
Nije li čudno da je njen primjer slijedila samo ministrica, dakle još jedna žena, a zasigurno da u lancu hijerarhije ima još odgovornih? Ostali su se ušutili, kao i kod nas kad bi se desilo nekim čudom…
I itekako bi se moglo diskutovati o potezima Katalin Novak, šta je mogla ili nije morala da uradi, no, ne treba, dovoljno je što je dala ostavku i pokazala da shvata da ipak nije dorasla funkciji koju je obnašala.
Ovakav potez nekog od važnih funkcionera i političara u Bosni i Hercegovini je nezamisliv. Kada je iko od nas čuo političara u BiH da kaže “ja sam kriv, preuzimam odgovornost”? Ne, ne možemo to čuti, jer za svaki propust njihov je neko drugi kriv, oni nisu nikad!
Njima je neko drugi podmetnuo, a taj isti – neko drugi nije, već neko treći koji i ne zna za šta ga se optužuje i tako već godinama…
U Bosni i Hercegovini imamo na visokim pozicijama ljude optužene za utaje poreza, pranje novca, zloupotrebu položaja, mito i korupciju, razne malverzacije, veliki broj njih je i na crnim listama SAD i niko od njih nije priznao krivicu!
Naprotiv, grčevito se bore da ne ostanu bez fotelja uz poruke javnosti kako im se montiraju procesi…
I niko bolje naše ljude na vlasti nije opisao kao nenadmašni Meša Selimović u svom brlijantnom romanu “Tvrđava” davne 1970. godine.
I ovo je opis za sva vremena:
“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom”…
Jedino u šta nisam sigurna jeste da ćemo dočekati prave ljude, jer ovo što ih ima nije dovoljno, ovi novi što dolaze čine se još gorim…