Moj deda je isto vozio, crvena boja ’77 godište i uvijek mi je bila u glavi neka želja da ga kupim, međutim sticajem okolnosti upoznao sam dragog prijatelja Novicu Markovića, koji je istoričar zastave i onda mi je on donekle uputio u cijelu priču. Meni je donekle trebao drugi auto, prvo sam uzeo skalu, 2000. godište, a nakon toga sam kupio njega, kaže Marko Mijalković, vlasnik Stojadina.
Nije to samo auto za izložbe. Marko njime putuje po cijelom regionu. A i što da ne, u najboljim je godinama. Tek mu je 46 i tehnički pregled prolazi bez problema.
– Ja njega vozim i kao dnevni auto, nemam taj problem da ga čuvam u garaži. Što kažu nije vidio kišu, to kod mene ne postoji, ja vozim auto kad god mi se taj auto vozi, vožnja sa njim je potpuno drugačija i ne može da se mjeri sa dnevnim automobilima, dodaje Marko.
Vlasniku su više puta nudili i po nekoliko hiljada eura za njega, ali nije sve na prodaju. Podjednako mu se dive i automehaničari i prolaznici.
– Ja ako sam na semaforu, to je slikanje, ljudi mi priđu u fazonu: ‘Jel’ možemo da se slikamo‘, npr. stranci kad dođu, par njih je htjelo da kupi odmah auto, izaziva osmijeh na lice ljudima, što mi je mnogo drago, kaže Marko.
Stojadin se ne proizvodi već petnaest godina. Vjernim “kecom” se nekada išlo i na more i na planinu, a sada ih je tek nekoliko na ulicama. Od posljednjeg koji je proizveden u fabrici “Zastava automobili” u Kragujevcu radnici su se oprostili stihovima, cvijećem i autogramima, piše RTS.